OSTALI VELIKI TANGO GLAZBENICI

Roberto Firpo

Roberto Firpo, (10.5.1884 - 14.6.1969) jedan je od najznačajnijih predstavnika "Guardie Vieje" (Stare Garde). Prvi je 1916. godine snimio La Cumparsitu, najizvođeniju i najreinterpretiraniju tango skladbu svih vremena, koju je kao koračnicu komponirao Urugvajac Gerardo Hernán Matos Rodríguez. Autor je, tada još mladi student, donio jednog dana u café La Giralda u Montevideu maestru Firpu predloživši da on napravi aranžman skladbe za koju su on i prijatelji mislili da bi u stvari mogla biti dobar tango. Firpo je sjeo za pijano i napravio aranžman u kojem je iskoristio glazbu dviju svojih neobjavljenih skladbi iz 1906. godine: La Gaucha Manuela i Curda Completa. Firpo za sebe nije tražio nikakva autorska prava, a na njima je Rodríguez kasnije zgrnuo milijune pesosa. Na violini je izvodio čuda, a bio je poznat po imitiranju raznih prirodnih zvukova - pjev ptica, let aviona its. Prvi je uveo pijano u tango orkestar, a zaslužan je i za uvođenje romantike u tango, koja je do tada bila nepoznata u tom glazbenom žanru. Iz opusa izdvajam stare "pucketajuće" snimke Fuegos Artificiales (s Eduardom Arolasom), La Cumparsita, Alma de Bohemio, izvrsna reinterpretacija El Chocla, Sentimento Criollo, Didi, El Bisturí, El Amanecer, El Gallito, La Carcajada, valsevi (bio je obožavatelj valseva pa ih je i mnoge komponirao i izvodio) Olga, El Aeroplano (glazba Pedro Datta), Noche Calurosa, Pálida Sombra, Horizonte Azul, Ondas Sonoras, Noches de Frío, milonge De Pura Cepa, La Trifulca, El Esquinazo, Pena Mulata, De Mi Arrabal i La Trifulca (milonga od J. Rezzana).

Rodolfo Biagi

Rodolfo Biagi, (14.3.1906 - 24.11.1969), nadimak: Manos Brujas

Kad mu je bilo 13 godina, bez znanja roditelja, počeo je u kinu svirati pijano kao glazbenu pozadinu za nijeme filmove. Jedne je večeri u kinu bio stari majstor Juan Maglio (Pacho), kojemu se tad svidjelo kako svira. Kad mu je bilo 15 godina Pacho ga je pozvao u svoj orkestar. Kasnije se pridružio Juanu D'Arienzu, u čijem je orkestru u potpunosti oformio svoj stil sviranja klavira. Njegova glazba spada u izuzetno plesnu glazbu, a u njegove najveće hitove ubrajaju se: Cruz Diablo, Arrebato, Humillacion, Magdala, Por Tener Un Corazón, Dejá el Mundo Como Está, Oh Mama Mia, Indiferencia, milonge Campo Afuera, Por la Güela, valsevi Como en un Cuento, Pajaro herido, Lagrimas y Sonrisas… Meni osobno među uopće najbolje skladbe u cjelokupnom tango opusu spadaju njegov vals Amor y Vals, te čvrsti, ritmični, a istovremno sjetni tango Gólgota (pjeva Teófilio Ibáńez).

Orquesta Tipica Victor

Orquesta Típica Victor

Kad su šefovi glazbeno-izdavačke kompanije "Victor" odlučili osnovati tango orkestar koji će prezentirati njihovu firmu, taj su posao dodijelili pijanistu "klasičaru" koji do tada nije imao nikakvo značajnije iskustvo s tangom, Adolfu Carabelliju. Nakon velikog uspjeha njegovog Orquesta Tipica formirali su i druge sastave s imenom "Victor": Orquesta Victor Popular, Orquesta Radio Victor Argentina, Orquesta Argentina Victor, Orquesta Victor Internacional, Cuarteto Victor, Trio Victor … U prvoj ekipi koju je 1925. godine okupio Carabelli bili su bandoneonisti Luis Petrucelli, Nicolás Primiani i Ciriaco Ortiz, violinisti Manlio francia, Agesilao Ferrazzano i Eugenio Romano, pijanist Vicente Gorrese i kontrabasist Humberto Constanzo. Muzičari su se često mijenjali, ali su svi bili na visokoj razini. Među onima koji su svirali u ovom orkestru su i veliki violinist Elvino Vardaro, bandoneonisti Pedro Laurenz i npr. Anibal Troillo … Da bi čuli kako zvuči Orquesta Tipica Victor stavite u CD npr. Chorru ili Vieju Calesitu. Kad ih jednom čujete, sigurno ćete im se još mnogo, mnogo puta vraćati.

 

Juan De Dios Filiberto

Juan de Dios Filiberto (8.3.1885 - 11.11.1964)

Moja je glazba mnogo toga zajedno, ali iznad svega to je osjećaj, sentiment. Naravno, u umjetnosti osjećaji sami po sebi nisu dovoljni, već morate znati kako ih izraziti - govorio je Filiberto. Glazba ovog autora mnogih svjetskih tango uspješnica nazvana je "canción porteńa", a on sam je bio pravi "porteńo" od rođenja. Živio je u "La Boci", na jugu Buenos Airesa, kvartu koji danas posjećuju mnogobrojni turisti kako bi vidjeli gdje je nastao i gdje se još uvijek pleše "pravi tango". Nadahnut svojim susjedstvom, a inspiriran, kako je to sam rekao svojim glazbenim božanstvom Beethovenom, skladao je hitove koji su i danas paradigma argentinske glazbe. To su, prije svega, Caminito (1926), Quejas de Bandoneon (skladba koju je obožavao Anibal Troilo), El Pańuelito (1920), Malevaje (1928), Clavel del Aire...

 

Francisco De Caro

Francisco de Caro (23.3.1898 - 31.7.1976) i Julio de Caro (11.12.1899 - 11.3.1980)

Braća Francisco i Julio de Caro rodili su se u Buenos Airesu, u velikoj kući u ulici Piedad, kao djeca roditelja talijanskog porijekla. Imali su još desetero braće i sestara. Njihov otac José (Giuseppe) De Caro De Sica, koji je bio direktor Konzervatorija u Teatro della Scala de Milano želio je svojim sinovima omogućiti formalno glazbeno školovanje, odnosno studij glazbe. Olučio je da Julio studira klavir, a Francisco violinu. No, dječaci su zamijenili instrumente, i umjesto da se posvete klasičnoj glazbi posvetili su se tangu.

Julia je prvi u orkestar uveo, kao violinista, Eduardo Arolas. Potom je svirao s mnogim velikim glazbenicima, kao što su bandoneonist Ricardo Luis Brignolo (autor skladbe "Chiqué), bandoneonist Osvaldo Fresedo i mnogi drugi, sve dok se 1923. nije pridružio sekstetu Juana Carlosa Cobiána ("Nostalgías"). Kad se krajem te godine Cobían zaputio u SAD, Julio je osnovao svoj prvi sekstet. Već iduće godine snimio je prve snimke za "Victor", među kojima i svoje prve vlastite kompozicije: Todo Corazón i Pobre Margot. Komponirao je i svirao i skladbe poput Boedo i Tierra Querida, a kao pijanist i kompozitor u sekstetu se istaknuo i brat mu Francisco, poznat po romantičnim skladbama poput Flores Negras ili Loca Bohemia. Julio de Caro zapamćen je i po izvrsnim skladbama kao što su Copacabana, El Arranque, El Monito, Guardia Vieja, Loca Ilusión, Moulin Rouge i Todo Corazón, te Mala Junta i Orgullo Criollo (obje zajedno s Laurenzom). S bratom Franciscom zajedno je napravio skladbe Colombina, El Bajel, Mala Pinta i Mi Queja.

I još nešto za kraj. U Argentini su 11. prosinca označili kao Dan Tanga. Tog su se datuma, samo različitih godina, rodila dva velikana ove umjetnosti: Carlos Gardel i Julio de Caro.

 

Osvaldo Fresedo

Osvaldo (Nicolás) Fresedo (5.5.1897 - 18.11. 1984), nadimak: El Pibe de La Paternal (Klinjo iz Paternala)

Rodio se u Buenos Airesu, otac mu je bio bogati biznismen, kad mu je bilo 10 godina preselili su se u La Paternal. Ovdje je počeo svirati bandoneon, te započeo jednu od najrpduktivnijih i najduljih tango karijera: u 63 godine staža snimio je više od 1250 glazbenih snimaka. Bio je omiljen, zbog svoje rafiniranosti i aristokratizma, u visokom društvu Buenos Airesa. Debitirao je 1913. godine, potom je svirao sa svojim bratom Emiliom, te s velikanima poput Canara, De Cara, Gardela… Dvije je ploče snimio i s velikanom jazza Dizzyjem Gillespijem. Iako se svojevremeno činilo da će krenuti u avangardu tipa Piazzolle, ipak je do kraja karijere (1981.) ostao vjeran tango "klasici". Njegove najpoznatije tango melodije su Vida Mía, Pimienta, Arrabalero, Tango Mío, El Once, El Espiante, Aromas, Volverás, Sollozos, Ronda de Ases, De Academia, Por Que…

 

Alfredo De Angelis

Alfredo de Angelis (2.11.1912 - 31.3.1992), nadimak: El Colorado

Krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su glazbenici i orkestri, slijedeći D'Arienzov primjer, označili "revival" dvočetvrtinskog tanga (koji je krajem 20-tih zamijenjen četveročetvrtinskim). Među onima koji su označili glazbu 40-tih svakako je i Alfredo de Angelis. Jednostavnost i prijemčivost njegove glazbe možete osjetiti poslušate li Al Pie de la Santa Cruz, La Brisa, Ya Estamos Iguales, Marioneta, Atenti Pebeta, Un Tango y Nada Más, De Igual a Igual, El Pial, Pavadita… Bio je pravi majstor valsa, u što ćete se uvjeriti poslušate li fantastični Sońar y Nada Mas.

 

Hector Varela

Hector Varela (29.1.1914 - 30.1.1987) Pravo ime: Salustiano Paco Varela

Svoj je prvi orkestar formirao 1939. godine, ali iako su često svirali na radiju danas nema originalnih snimaka iz te faze njegovog glazbenog rada. Imao je stil sličan D'Arienzu, stil koji su tada voljeli mladi, no, uskoro ga je u svoj orkestar pozvao sam "Kralj ritma" (El Rey del Compas), a taj se poziv nije mogao odbiti, pa je Varela raspustio svoj orkestar. Slijedećih je 10 godina bio vodeći bandoneonist i aranžer u orkestru Juana D'Arienza. Tijekom cijele svoje karijere Varela je težio sviranju glazbe za plesače, za ples. Komponirao je komade kao što su Mirame en la Cara, Lilian, Si Supiera Que la Extrańo, Salí de Perdedor, Don Alfonso, Te Espero en Rodríguez Peńa, Tres Horas… Svojevrsno je iznenađenje napravio 1950. godine, kad je, u vrijeme najveće slave, istupio iz orkestra Juana D'Arienza i formirao vlastiti sastav. Iako su svi očekivali da će svirati glazbu u stilu D'Arienza, ovaj je orkestar krenuo drugim, komercijalnim i gotovo tango "novovalnim" vodama. Poslušajte iz tog perioda: Tal Para Cual, El Flete, Un Bailongo, El Rápido, La Trilla…

 

Elvino Vardaro

Elvino Vardaro (18.6.1905 - 5.8.1971)

Veliki tango violinist, ako ne i najveći, onda, sigurno najpoznatiji. Već je s četiri godine počeo učiti svirati violinu, iako je samo godinu dana ranije, nesretnim slučajem, ostao bez prvog članka palca desne ruke. S 14 godina imao je prvi javni nastup, izvodeći djela Mendelsohna, Bacha, Tchaicovskog its. Uskoro je svirao kao glazbena pozadina nijemim filmovima u kinima, zarađujući tako nešto novca. Jedne večeri 1922. godine u kinu ga je slušao vođa orkestra Juan Maglio "Pacho". Nakon toga osobno ga je pozvao da se pridruži njegovu orkestru. Od tada je Vardaro svirao u gotovo svim i sa gotovo svim značajnim tango orkestrima i glazbenicima. Među njima svakako treba spomenuti imena kao što su: Osvaldo Pugliese, Roberto Firpo, Pedro Maffia, Orquesta Tipica Victor, Adolfo Carabelli, Anibal Troilo, Osvaldo Fresedo, Carlos di Sarli, Astor Piazzolla… Osim što je bio izuzetan violinist, zapamćen je i kao kompozitor skladbi Grito del Alma, Tinieblas, Dominio, Imaginación, Mía, Te Llama mi Violin, Un Beso, Fray Milonga…

 

Sexteto Mayor

Još je mnogo, manje ili više značajnih glazbenika, koji su djelovali u "Zlatnom dobu" tanga. Među njima svakako treba spomenuti Pedra Laurenza, klasika koji je autor poznate Milonge de Mis Amores. Zatim, Francisco Lomuto, bez čijih reinterpretacija pjesmi Nostalgias i Caminito ne može proći milonga kad sam ja "musicalizadór". Florindo Sassone 60-tih je snimao glazbu koja je bila nekakav spoj stilova Puglieseja i Di Sarlija, poslušajte npr. Royal Pigall ili Papas Calientes. Ukoliko vam je draža "komercijalna" tango glazba kakvu ćete rijetko ćuti na milongi, onda svakako poslušajte onu Mariana Moresa (pravim prezimenom Martinez). Njegova je glazba prodrla na sve medija: ploče (danas CD-i), radio, kazalište, televiziju, te sedmu umjetnost - film. To, uglavnom nije plesna glazba, osim za show. No, ne može mu se poreći izvanredan osjećaj za melodiju, u što ćete se uvjeriti poslušate li Adiós Pampa Mia, Cafetin de Buenos Aires, Uno, Una Lágrima Tuya ili nježni Oro y Gris, koji ponekad uvrstim i na milongu, za razliku od Tanguere kojoj je isključivo mjesto na pozornici. Odličan je glazbenik, vrstan violinist, bio i Alfredo Gobbi. Tango mu je u duši od krštenja, jer mu je krsni kum bio Angel Villoldo, autor čuvenog El Chocla. Da bi znali kako zvuči Gobbi poslušajte tango Tropa ili vals Estrellita de Sur. Novi zvuk već desetljećima tango svijetom pronosi Sexteto Mayor, sekstet koji su osnovali bandoneonisti José Libertella i Luis Stazo. Iako u klasičnoj instrumentalnoj postavi seksteta koju je još 1924. godine etablirao Julio de Caro, oni su tango-evolucionisti, sljedbenici slušnog, a ne plesnog, novog tanga (tango nuevo). Poslušajte npr. Invierno Porteńo, La Puńalada ili Onda Nueve. Ljubitelji plesne tango fantasie često za nastup rabe njihovu izvedbu Libertanga, no, to ne znači da se na istu skladbu može plesati i na milongi. Jednako je tako i sa svim drugim skladbama velikog Astora Piazzolle, koji ipak zaslužuje zasebno poglavlje.

 

Astor Piazzolla

Astor (Pantaleón) Piazzolla (11.3.1921 - 4.7.1992)

Najpoznatiji tango glazbenik na svijetu, i, bez obzira na to voljeli ga ili ne, jedna od najvećih ikona argentinskog tanga. No, da odmah budemo na čisto: Piazzollina je glazba izvrsna za filmove, može se rabiti u kazalištu, glavni joj je smisao u slušanju (što je i sam Piazzolla isticao), a nećete pogriješiti ni uvrstite li neke (ali samo neke) od njegovih skladbi u tango show. I tu završava sva veza između Piazzolline glazbe i plesa. Jednostavno, nezamislivo je da njegovu glazbu pustite na milongi.

Piazzolla je rodonačelnik novog tanga (Tango Nuevo), iako je pravi "otac" ovog smjera Horacio Salgan, koji je nekad svirao pod utjecajem Anibala Troila, da bi potom stvorio svoj vlastiti stil. Salgana možete vidjeti kako svira u filmu "Tango" Carlosa Saure koji je prikazan i na HTV-u, a može se posuditi i u domaćim videotekama. Piazzolla se rodio u Mar del Plati, lijepom ljetovalištu na obali Atlantika, udaljenom 400 kilometara od Buenos Airesa. Potom su se, kad su mu bile dvije godine, njegovi odselili u New York. Za deveti mu je rođendan otac kupio bandoneon, a Astor je svoj prvi vlastiti tango komponirao već s 11 godina, bio je to "Paso a paso hacia la 42". Potom je svirao na radiju Mozarta, Bacha i druge klasike, a kao 13-godišnjak glumio je i svirao bandoneon u filmu Carlosa Gardela "El dia que me quieras". U New Yorku se vrtio po jazz klubovima, pa je i svirao s mnogim jazz glezbenicima, među kojima i s Dizzyjem Gillespijem. Utjecaj modernog njujorškog jazza koji ga je oduševio u ranoj mladosti kasnije je rezultirao stvaranjem njegovog osobnog glazbenog izraza, to je "tango nuevo" koji bi se najlakše mogao definirati kao tango-jazz. Piazzollina se obitelj vratila u Buenos Aires 1937. godine, pa je Astor tamo počeo svirati u orkestru Anibala Troila. Zbog Piazzolline glazbene "neposlušnosti" Troilo mu je 1942. godine izrekoa čuveni: "Pibe, eso no es tango" (Klinjo, to nije tango). Dvije godine poslije toga potpuno su se razišli, pa je Piazzolla osnovao vlastiti sastav. Pobjedom na glazbenom natjecanju Fabiána Sevitzkyja sa simfonijom "Buenos Aires" otvorila su mu se vrata medija, prije svega radija, što je doprinjelo ubrzanom razvitku njegove popularnosti. Potom je studirao kompoziciju u Parizu, a potom je, 1960. godine osnovao kvintet, s kojim je osam godina kasnije napravio operetu "María de Buenos Aires". Radio je glazbu za više od 40 filmova, te mnogo, mnogo "tango nuevo" kompozicija, bilo vlastitih, bilo obrada starih, klasičnih skladbi. Veliki je Piazzollin "povratak" tangu označio zajednički koncert s Osvaldom Puglieseom održan 1989. godine u Amsterdamu. Na žalost, za vrijeme turneje po Europi udarila ge ja moždana kap, te je, samo godinu dana kasnije, zauvijek otišao među tango legende.

 

 

 

Ned Sabi Tango

Tango Tradicional (Tango Milonguero) by Tango Akademija Zagreb

 

Tango Nuevo (Tango Fantasía) by Tango Akademija Zagreb