TANGO CODIGO
(tango kodeks/pravila)
Da bi razumjeli što je kodeks tanga i zašto nam on
treba, prvo moramo razumjeti što je to, u plesnom smislu, tango. Dakle, kad
govorimo o tangu u širem smislu, neki tu podrazumijevaju i internacionalni sportski
tango, no, to nije ples, nego sportsko-plesna disciplina, sa svojim vlastitim
pravilima, na koja se nećemo osvrtati niti se njima baviti. U užem smislu
tangom nazivamo društveni ples koji nadrasta uski okvir plesa kao fizičkog pokreta vezanog uz glazbu te društvene
komunikacije među ljudima kojoj je jedina svrha zabava. Tango je i puno više od
toga, on je danas «modus vivendi» jedne subkulture koju je iznjedrila potreba za fizičkom i
duhovnom komunikacijom među onima koji se ne mire s ispraznim bivstvovanjem u
otuđenosti modernog društva. Tako je tango danas ne samo ples, ne samo fizički
pokret kojeg pokreće glazba, već društveni pokret, koji je začet krajem 19. i
početkom 20. stoljeća, u sentimentu predgrađa Buenos Airesa, grada u kojem je dosegao svoje Zlatno doba («Epoca de oro»), dok je svoju
puninu i zrelost dosegnuo krajem 20. i početkom 21. stoljeća, sijući sjeme
tango duše («El alma del tango») cijelim svijetom, diljem gradova i velegradova,
od juga do sjevera, od zapada do istoka..
Tango nikad nije i nikad neće doseći masovnost
jedne glazbene subkulture kao što je to bio slučaj s
«rock revolucijom», no, to bi i bilo u suprotnosti s
njegovom biti, jer tango ne poznaje generacijski jaz, dok je rocku on upravo imanentan.
Unutar tango subkulture možemo govoriti o tango glazbi, tango plesu, tango poeziji, tango likovnoj
kulturi, tango filmskoj umjetnosti… Kao ples, tango se dijeli na dva osnovna
smjera. Prvi, to je onaj koji vidite na plesalištima («Milongama») diljem svijeta, tango kao društveni ples
(«Tango de salon»), a drugi, koji je iz njega izrastao, a potom mu i pomogao u
razvoju, je show tango, onakav kakav vidimo na
pozornicama («Tango fantasia» ili «Tango escenario»). Show tango ima vlastita pravila, no i tu
postoje dvije osnovne podvrste: «Tango escenario», to
je u potpunosti koreografiran ples (za plesne
predstave, filmove its.) te «Tango fantasia», to je show tango koji
izvode vrhunski plesni parovi, može biti djelomično koreografiran,
ali je u većini vrhunska improvizacija, pa na istu skladbu isti plesni par
uvijek otpleše barem malo drukčiji show.
Tango kao društveni ples («Tango de salon») mnogi
dijele na bezbroj vrsta i podvrsta, no, u osnovi, možemo ga razdijeliti na
dvije osnovne vrste: klasični «Tango de salon» koji se isključivo pleše u apilado ili milonguero stilu,
dakle u potpuno zatvorenom držanju, te novi «Tango de salon» ili tango nuevo stil, koji kombinira zatvoreno i otvoreno držanje u
ovisnosti o glazbi i plesnom elementu. No, bilo kojim stilom plešemo, kodeks
tanga je uvijek i svugdje isti, ili bi barem tako trebalo biti.
Pa koja su to dakle osnovna pravila plesanja i
ponašanja na milongi?
RONDA
Dobri učitelji tanga već od prvog sata podučavaju
buduće tanguere RONDI. Što je ronda? Ako zamislimo
plesni podij kao veliki sat sa kazaljkama, onda je ronda pravilo da se plesni
parovi kreću u smjeru obrnutom od kazaljki na satu i to po vanjskom rubu plesališta, kao po kružnici ili elipsi. Ukoliko je gužva na plesalištu, nije uobičajeno «pretjecanje» odnosno
obilaženje plesnog para ispred sebe, to se radi samo u krajnjoj nuždi. No, isto
tako nije dopušteno predugo zadržavanje na istom mjestu, tj.
ronda mora jednakomjerno teći, kao rijeka. Kada je doista velika gužva, tada se
stvaraju i unutarnje kružnice, ali se ne preporučuje «skakanje» iz jedne
kružnice u drugu. Ono što nikako nije dopušteno, to je da se plesači kreću u
suprotnom smjeru od ronde, dakle u smjeru kazaljki na
satu. Takvo je nešto jednostavno nezamislivo, no to ne znači da nećete sresti i
takve «plesače». Nažalost, ako se ne radi o apsolutnim početnicima, takvima
ćete teško i nikako objasniti da su u krivu. To me podsjeća na onaj vic kad se Mujo vozi po autocesti u krivom smjeru te čuje na radiju
obavijest: Upozoravamo vozače da se jedan luđak vozi autocestom Zagreb – Rijeka
u krivom smjeru! Na to će Mujo: Šta jedan, na stotine, na
stotine!
TRAJE DE ETIQUETA
Kako se obući za milongu? Što se obuvanja, odnosno obuće tiče, stvar je jednostavna: na nogama moraju biti plesne cipele. Ako ih još nemamo, možemo obuti neke lagane ljetne cipele s kožnim đonom, ali nikako se na milongi ne smijemo pojaviti u tenisicama. To je STROGO ZABRANJENO. Isto tako, plesačice bez visokih peta su nezamislive. Što se oblačenja, odnosno odjeće tiče, podrazumijeva se da se na milongu tipicu (tradicionalnu milongu) dolazi obučen u svečanu odjeću, muškarci u odijelo, a žene u haljinu. No, nitko neće poprijeko gledati na tanguere u košuljama, za ljetnih vrućina i kratkih rukava, ali hlače moraju biti svečane. Doći na milongu u trapericama (jeansu) na pravim je milongama tipicama jednostavno nezamislivo.
Na atipičnim milongama (moderna milonga – milonga atipica) te na praktikama (tango practica), koje kod mlade generacije tangera sve više zauzimaju mjesto tradicionalnih milongi, način odijevanja je puno fleksibilniji, tako da možete doći doista obućeni kako vas volja.
TANDA I CORTINA
Glazbu na milongi bira
tango DJ ili musicalizador. U Buenos Airesu ovo je zanimanje profesionalizirano, a neki od
tango DJ-a dolaze i u Europu. Musicalizador je zadužen za atmosferu, on osluškuje bilo tanguera i svoj
izbor prilagođava atmosferi na milongi, ali je i
svojim izborom oblikuje. Najčešće, milonga počinje
ritmičkim tango tandama, a što je dublja noć tango
sve više klizi prema „tango nuevu a
TANDA je niz tri do pet tanga, valsa ili milongi, najčešće istog orkestra ili autora. Kad započne jedna tanda plesači znaju da će slijedećih 10-15 minuta, koliko uobičajeno traje, moći plesati u istom ritmu, na glazbu najčešće istog orkestra. U
pravilu se tanda pleše do kraja s istom osobom, a plesači se izmjenjuju
(izmjena partnera) tek za vrijeme glazbene-pauze cortine (čit. kortine).
CORTINA je kratki glazbeni "uložak" koji jasno odvaja jednu "tandu" od druge, često se radi o ne-tango glazbi kao što su rock ili klasična, ta glazba nije namijenjena plesu već se koristi za odvođenje plesačice do stola i "razgledavanje" okoline. Za vrijeme cortine te
samog početka nove tande plesači pozivaju plesačice
na ples. U Buenos Airesu pozivanje na ples je isključivo neverbalno, iako u Europi ono nije jednako
zastupljeno, možemo reći da zrelost tango scene, među ostalim, raspoznajemo
upravo po načinu pozivanja na ples. Ovo neverbalno komuniciranje koje je važna
sastavnica tango kulture zovemo CABECEO (čit. kabeseo).
CABECEO
Izraz Cabeceo dolazi od cabeza – glava, a označava na milongama u Buenos Airesu tradicionalnu tehniku izbora plesnog partnera "na daljinu", korištenjem pogleda i pokreta glavom u tu svrhu. Umjesto, kako to mi volimo reći bečke škole, gdje muškarac pristupa ženi te joj se obraća usmenom molbom za ples, Argentinci i svi iskusniji tangueri na svijetu na ples pozivaju pogledom u oči (miradom) te malim pokretom glave u smjeru plesnog podija (cabeceo). Ukoliko plesačica signalizira da prihvaća ples, muškarac se približava ženi, ne ometajući parove koji već plešu. Na plesni podij se ulazi ne ometajući one koji se već kreću u rondi, a plesač koji se s partnericom uključuje u rondu "dopuštenje" za to traži miradom i cabeceom od plesača koji plešući u rondi dolazi do mjesta ulaska u rondu. Nakon plesa, kad završi tanda, muškarac obavezno otprati plesačicu do njenog stola, odnosno minimalno do pozicije na kojoj je pristupila podiju. Ukoliko plesačica ne želi prihvatiti poziv na ples, ona tada pogledom otkloni poziv, i to je to. No, tanguero kojem ste jednom odbili ples, teško da će vas ikad ponovno pozvati. Tako to ide. U svakom slučaju, i muškarci i žene, i tangueri i tanguere, ako žele plesati moraju što više koristiti oči. Gledajte oko sebe, gledajte gleda li vas netko, jer ako sjedite za stolom i ne gledate oko sebe, malo ćete plesati. Naravno, ukoliko netko sjedi pored vas i vi s njim verbalno komunicirate, u tom slučaju je i verbalni poziv na ples "dopušten" :-)