Tango nije samo ples, glazba i poezija, on je prije svega osjećaj koji nosimo u srcu pretvarajući ga u jedinstveni pokret na plesnom podiju. Tango je hod, ali ne samo po plesnom podiju, već i tanguerov (zaljubljenik u tango) čitav hod kroz život. Tango je neodvojiv od osjećaja i osjećaji su neodvojivi od tanga, oni su njegov izvor i osnova. Svaki čovjek ima svoje osjećaje, pa tako i svaka plesačica ili plesač imaju svoj stil plesa. Zbog svega toga se i kaže da tango nije u našim nogama već u našim srcima. Ruka je tek ruka. No kad se dotakne druge ruke, dogodi se nešto doista posebno. - Kad povežeš svoj život s tangom, počneš plesati sa srcem, tako kako se tango jedino i može istinski plesati - rekao je Michael Purnhagen, jedan od njujorških zaljubljenika u tango. Što duže i više plešete tango, ples vam je sve "jednostavniji", prirodniji i vaš život uskoro postaje - tango! Purnhagen je rekao da to nije prošnja ili molba, već upozorenje. Tango je način življenja, ne samo ples ili glazba. Zbog toga se u argentinskom tangu u pravilu ne natječemo. Ne možemo se natjecati - u načinu življenja.

Horacio Ferrer, pjesnik i predsjednik argentinske nacionalne tango akademije (Academia Nacional del Tango), označio je tango kao način boemskog življenja ljudi koje više zanima druženje s prijateljima i nutarnje zadovoljstvo, nego slava i novac. Drugi su tango označili kao "dva ozbiljna lica i četiri vesele noge"…

Veliki tango poetik Enrique Santos Discépolo izrekao je, a danas to stoji zapisano na zidu argentinske nacionalne tango akademije: "El tango argentino es un pensamiento triste que se puede bailar" ("Argentinski tango je tužna misao koja se može plesati"). Iako su njegovi korijeni prije svega u Buenos Airesu i njegovim starim četvrtima koje su ga porodile, kao što su La Boca, San Telmo, Barracas, ulice Florida i Corrientes …njegov "pravi čar" (Ivo Robić: "Samo jednom se ljubi") izrastao je u svim urbanim sredinama gdje otuđenost i ubrzani način življenja uzrokuje traženje drukčijeg modusa vivendi. Tango je danas, nakon što je devedesetih godina prošlog stoljeća, poput feniksa oživio i doživio svoj svjetski revivel, stekao status svjetske subkulture. On je danas način razmišljanja i način življenja. Utjecao je, prije svega u svojoj domovini Argentini, na razvoj poezije, dramatike, mode, slikarstva, arhitekture…

Argentinski i "sportski" ili "internacionalni" tango

Argentinski se tango razvio krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Buenos Airesu, a na njegov su razvoj utjecali španjolska contradanza, pasodoble i flamenco, kubanska habanera, crnački canyengue, candombe, glazba gauchosa (ruralna milonga), bečki valcer, poljska mazurka, polka, židovski klezmer, tango andaluz…uglavnom, svi glazbeni oblici koje su sa sobom u pristanište Rio de la Plate donijeli useljenici iz Europe i Afrike. Isprva ples siromašnih, uglavnom nezaposlenih muškaraca, potom i prostitutki, odrastao je u gradskim predgrađima, da bi se, nakon što ga je prihvatila bogataška europska elita (između 1910. i 1915.) trijumfalno iz zadimljenih i opskurnih plesališta u predgrađima uselio i u najelitnije plesne dvorane u samom centru Buenos Airesa. Nažalost, kako je na Zapadu društveni ples nakon zlatnog doba, a s dolaskom rocka, ubrzo izgubio uporište u svakodnevnom životu, tango je u svom izvornom obliku gotovo nestao, čak i u Argentini. Sportski pristup plesu, i na Zapadu i na Istoku, uspio je argentinskom tangu oduzeti dušu, te ga s ciljem lakšeg podučavanja dovesti do karikaturalnog plesa, koji danas poznajemo kao internacionalni ili sportski tango. Ovaj se pleše strogo zapovijedanim tempom i standariziranim figurama, uz paradno držanje, za razliku od izvornog tanga koji se pleše uz neprekidnu imrpovizaciju i slobodu u izboru tempa i figura, te najljepše i najsenzualnije, istinski intimno plesno držanje. Za razliku od standardnih plesova, argentinski se tango ne može naučiti dokraja u određenom roku. To je ples koji se razvija sa plesačem/plesačicom cijelog života. Argentinski je tango ples kreativnosti, improvizacije koja nastaje iz poznavanja mnoštva elemenata vođenja (plesači) i praćenja (plesačice) te plesnih elemenata hodanja, okretanja, vrtnji, ukrasa. Vođenje i praćenje zasnivaju se na istinski prirodnom kretanju, na pomicanju osi ravnoteže, no za "oslobađanje" vlastitog potencijala u prirodnosti kretanja treba vremena, i uz najbolje učitelje. Zbog toga uvijek kažem da su za tango bitni "pasion" i "pasiencia" (strast i strpljenje). U argentinskom tangu isprva muškarac vodi, a žena slijedi. Kad zaplešu partneri koji možda nikad prije nisu plesali zajedno, ali plešu već godinama, tada ih vodi glazba, a ni on ni ona tada više nisu gospodari svojih nogu. Najboljim plesnim parovima, pri potpunoj improvizaciji, nije potrebna ni jedna riječ dok plešu, a izgledat će vam kao da plešu tisuću puta ponovljenu koreografiju. No, oni na taj isti način možda više nikad neće otplesati istu pjesmu, a uvježbanost pokreta i plesna intuicija čini da su im pokreti toliko usklađeni da ponekad izgledaju maglovito nestvarni. Za razliku od toga, sportski je tango krut, paradan, karikiran. Dok je argentinski tango istinski senzualan, strastven i srčan, internacionalni sve to u stvari parodira. Zbog toga ne čudi da se neupućeni sprdaju iz tanga, misleći da je tango ono što su vidjeli na nekom od natjecanja u športskim plesovima ili u nekom od holivudskih filmova (npr. Shvarzeneger i Lee Curtis u "Istinitim lažima"). Paradno držanje i ruža u ustima pri tom su obvezni.

Etimologija "tanga" i "milonge"

Ne postoji jedinstveno mišljenje o porijeklu ovih riječi. Riječ tango, u svakom slučaju, pojavila se mnogo prije samog plesa. Prvo se pojavila izvan Argentine, na jednom od Kanarskih otoka (Isla de Hierro) i u nekim drugim dijelovima Amerike, sa značenjem "okupljalište crnaca za ples na glazbu bubnjeva". Isto su ime Afrikanci dali i samom (velikom) bubnju. Rječnik Španjolske kraljevske jezične akademije u izdanju iz 1899. godine definira tango kao "Zabavu i ples crnaca ili seljaka i siromaka (gente del pueblo) u Americi (Latinskoj). Označeno je i drugo značenje - glazba za taj ples. Kasnije, u izdanju od 1925. godine, kad je tango iz siromašnih predgrađa i bordela došao do glamuroznih plesnih dvorana u europskim prijestolnicama i samom centru Buenos Airesa, definicija se shodno tome promijenila, odnosno prvotnom je tumačenju dodano i novo: "Ples visokog društva uvezen iz Latinske Amerike početkom 20. stoljeća".

Izgleda da je afričko porijeklo riječi tango najprihvaćenije. Naziv se prvotno koristio u Africi, na području Konga, Gvinejskog zaljeva i Južnog Sudana, kao oznaka za svaki zatvoreni prostor ili mjesto u koje se ne može ući bez dopuštenja. Trgovci robljem tako su nazivali mjesta gdje su držali zatočene robove prije prodaje, a i mjesta na kojima su ih prodavali.

Milonga, prema Joseu Gobelu, osnivaču Academia del lunfardo, također je afričkog porijekla. Dolazi iz afričkog jezika "Quimbunda", kao plural riječi "Mulonga". Mulonga u tom jeziku znači "riječ". Tako milonga znači riječi, u Argentini, prvotno, riječi "payadoresa", narodnih pjevača. Krajem 19. stoljeća riječ pokriva u značenju i pjesme koje izvode "payadoresi" i mjesta na kojima se one izvode.

Danas milonga ima mnoga značenja: glazba, ples, mjesto gdje se pleše (milonga, tango, vals) i originalno značenje, mnogo riječi ili duga priča.