Legendarni tango plesači

 

CASIMIRO AIN (4.3.1882. - 17.10.1940.), nadimci: El lecherito, El vasquito

Nadimke je dobio zbog svog oca koji je bio mljekar porijeklom iz Baskije. Počeo je plesati već kao klinac. Od 1904. je nastupao sa svojom ženom Martom u teatru "Opera" u Buenos Airesu. Kao profesionalni je plesač otputovao 1913. godine u Francusku sa jednim tango orkestrom koji je nastupao u Cabaret El Garrón, okupljalištu argentinske zajednice smještene u Parizu. Kasnije je otišao u New York, gdje je ostao tri godine, da bi se 1916. vratio u Buenos Aires. U Parizu je ponovno bio tridesetih godina, gdje je s partnericom Jazmin pobijedio na Svjetskom prvenstvu u modernom plesu. Sa Njemicom Edith Peggy nastupao je po cijeloj Europi, da bi se konačno 1930. vratio u Argentinu. Prema službeno nepotvrđenoj priči, 1924. je godine na poziv argentinskog ambasadora u Vatikanu nastupio pred papom Pijom XI i drugim visokim dužnosnicima. Plesao je na tango Ave Maria, od Francisca i Juana Canara, a partnerica mu je bila izvjesna Scotto, mlada knjižničarka u argentinskoj ambasadi. Glazbena je pratnja izvođena na harmoniju. Ain je jednom ustvrdio da je ukupno plesao s oko 20 tisuća ljudi.

EL CACHAFAZ (14.2.1885. - 7.2.1942.), pravim imenom Ovidio José Bianquet, drugi nadimak: Benito

Priča o El Cahafazu je jedna od velikih tango legendi. Kako je izgledao možemo i danas vidjeti ako se na neki način domognemo filma "Tango", premijerno prikazanog još 1933. godine. U njemu je glumio i plesao sa svojom plesnom partnericom Carmencitom Calderón (1905-2005.), koju sam osobno imao prilike upoznati na njen 100. rođendan, kad je javno zaplesala svoje zadnje tango korake, jer je nekoliko mjeseci kasnije preminula. Olvidio je do danas ostao poznatiji po svom nadimku El Cachafaz, nego po svom pravom imenu. Lunfardo izraz "cachafaz" može se prevesti kao: lupež, lopuža, lopina, bestidnik, vragolan, hulja, lijenčina, drznik... Kako je dobio nadimak? Navodno, još u ranoj mladosti bio je vrlo odvažan s djevojkama, a prečesto i bezobrazan. Kad se jedna tako požalila njegovu ocu na njegovo ponašanje, on je navodno bijesno uzviknuo: "Mi hijo es un cachafaz!" (Moj je sin hulja!). Novi se nadimak brzo proširio među njegovim prijateljima. No, i prije toga već je imao nadimak - Benito. Navodno ga je dobio kad je netko razbio kamenom izlog jedne trgovine, a za što su optužili njega. Kako je njegova mama, kao i sve druge mame, mislila da ima milo i dobro dijete, kad je došao policajac nije mogla povjerovati u optužbu, pa je samo uspjela reći: "No puede ser si él es buenito, es buenito" (To nije moguće, on je dobar, on je dobar). Policajac je krivo razumio pa je mislio da kaže kako se on zove Benito, umjesto da je dobar (buenito), te je u izvještaju zapisao: Benito Bianquet. Na fotografijama i na filmu uvijek je imao "uredno" zalizanu kosu, a ožiljcima izbrazdano lice uvijek je bilo ozbiljno. Imao je indijanske crte lica koje je naslijedio od majke koja je bila indijanka iz Córdobe. Kažu da je bio ružan kao noć, s tim izbrazdanim licem, ali se ponašao vrlo ljubazno i uglađeno. No, kad bi pobjesnio, svi su mu se micali s puta. Nikad nije nosio pištolj (što je tada uz noževe bilo sasvim uobičajeno). Kažu da je imao takav udarac da bi onaj nesretnik kojeg bi pogodila njegova šaka isti čas otišao u "carstvo snova". Između 1910. i 1929. plesne i ljubavne partnerice bile su mu, prvo Emma Bóveda, a potom Elsa O'Connor, kasnije proslavljena kazališna i filmska glumica. Kasnije su mu, ali samo plesne partnerice bile Isabel San Miguel i od 1933. Carmencita Caledrón. Osim u Argentini, živio je i u SAD-u i Francuskoj, ali kako mu se europski način života nije svidio, vratio se u Argentinu. Dobro je zarađivao podučavajući argentinski tango gospodu iz visokog društva. Umro je nakon plesnog performansa koji je održao s Carmen Calderón u Mar del Plati, 7. 2. 1942. U intervjuu koji je Carmen dala 1997. godine opisala je taj događaj: "Zadnju večer njegovog života plesali smo u lokalu "El rancho grande", u Mar del Plati. Završili smo naš šou i ja sam otišla s vlasnikom lokala u sobu kako bih slušala prijenos nogometne utakmice između Argentine i Urugvaja. Odjednom se pojavio i rekao mi: "Carmencita, čekat ću vas da popijemo pola čaše viskija poslije utakmice" - uvijek mi se obraćao službeno. Ubrzo nakon toga došla je neka žena vičući da don Benito leži na dvorištu. Kad sam vidjela kako leži na zemlji, pomislila sam da je samo pao. Odonda je prošlo već 55 godina."

BERNABE SIMARRA, nadimci: El Negro, El Rey del Tango

Kakrijeru je započeo pobjedom na nekom plesnom natjecanju u Buenos Airesu 1909. godine, a uskoro je pobjedio i na nekom plesnom natjecanju u Montevideu, pa je postao poznat s obje strane Srebrne rijeke (Rio de la Plata). Njegovu je početnu popularnost kao plesača i učitelja plesa stvorila Miss Papillón, poznata francuska kazališna glumica koja je zajedno s njim učila plesati tango, te ga zaposlila kao tango učitelja 1911. godine u Parizu. Uvijek je nastupao pitoreskno odjeven: nosio je kreolsku narodnu nošnju, "facón" (veliki nož), "chiripá" (gaucho hlače), čizme i mamuze. Pobjedio je i na plesnim natjecanjima za profesionalce u Parizu, 1912. i 1913. godine, nastupajući s Kubankom Ideal Gloria, svjestki poznatom tango plesačicom. Poslije je neko vrijeme radio kao instruktor tanga za aristokrate u Italiji, u venecijanskom hotelu Excelsior. Sličnu je klijentelu podučavao tango i u španjolskoj Barceloni, ranih 20-tih godina. Španjolski ga je građanski rat 1936. prisilio na povratak u Južnu Ameriku. Otputovao je u Montevideo, gdje je živio i naposljetku umro u oskudici.

TARILA (1889. - 21.8.1961.), pravo ime Giuseppe (José) Giambuzzi, nadimak: Pepino

Rodio se blizu Salerna u Italiji. U Argentinu je došao kad mu je bilo šest, a u Belgranu gdje je živio počeo je plesati oko 1910. godine. Njegov je plesački uspon započeo 1915. da bi zenit dostigao oko 1940. godine i trajao sve do malo prije smrti 1961. godine. Iako ni on nije bio neki ljepotan, zbog svoje je vještine nakon Casimira Aina i El Cachafaza bio najpopularniji plesač tog doba. Imao je dvije partnerice, svoju ženu Magdalenu, koja je s njim plesala četiri desetljeća, i Carmencitu Calderón, već spomenutu tango legendu koju sam i sam upoznao, zadnju plesnu partnericu legendarnog El Cachafaza. U nekim je intervjuima spominjao kao svoje učitelje i uzore danas zaboravljena i nepoznata imena poput: "Gallito", Nando, Rómolo… Spominjao je i druge plesače koji su bili popularni u njegovo vrijeme: Adolfo Radrizzani "El escoberito", koji je poginuo u požaru kazališta Smart u aveniji Corrientes (današnji "Teatro Blanca Podestá"); Cotongo, crni vozač fijakera, koji je bio šepav; El Manco (Sakati), tip koji je izgubio desnu ruku i nastavio plesati; Alfredo Carozzi - "El flaco Alfredo" (mršavi Alfredo), sin nekog krojača. No, svi su oni, kako je rekao, bili tek amateri. Pravi su profesionalci bili El Cachafaz i Casimiro Ain. Spadao je u one, kako je sam rekao, koji su tango učili plesati sa šeširom na glavi, noću, pod uličnim svjetiljkama, plešući muškarac s muškarcem. Tarila je bio plavook, ćelav i nosat. U danima slave vodio je "Academiu de baile popular", mjesto na kojem ste mogli unajmiti plesnu partnericu za 10 centa po plesu. Pet je centa išlo plesačici, a drugih pet firmi, "Academiji". Vlasnik "Academije" bio je glazbenik Domingo Santa Cruz, kompozitor hita "Unión Civica", a Tarila je bio direktor.

PETROLEO (rođen 1912.), pravo ime: Carlos Alberto Estevez

Plesati je počeo 1928. godine, no, cijeli je radni vijek proveo radeći kao bankovni činovnik. Prestao je plesati tek 1988. godine i to zbog bolesti koljena. Od tada je živio u uspomenama. Prozvan je Petróleo, kako je sam tvrdio, zbog toga jer je previše volio vino. No, iako je nekad bio pijanac, možda je i najzaslužniji među tango plesačima za promjene koje su unaprijedile i usavršile umjetnost tango plesa. Među ostalim, izumio je i uveo u ples okrete, promjene držanja, boleose… Jednom je rekao: "Svoju sam najbolju partnericu, s kojom sam kasnije živio, sreo u plesnoj dvorani, 1930. godine. Zvala se Esperanza Díaz. Mnogo smo vježbali. Plesali smo zajedno do 1949. godine, a godinu dana kasnije ona je otišla. Čestitam! Nisam želio ni jednu drugu." Govorio je da je među plesačima tanga uvijek bilo veliko rivalstvo, čak mnogi nisu ni pričali međusobno. "Plesač je sebičan, on misli da je on najbolji. Mislio sam da sam ja najbolji" - rekao je jednom prilikom, te dodao: "Moj je san uvijek bio da plešem bolje od drugih. Izumio sam mnoge figure, transformirao tango, ali mislim da sam trebao učiniti više. Danas bih to radio drukčije. Kako svaki tango traje otprilike tri minute, podijelio bih ga na uvod, zaplet i epilog." Iako zbog svog posla u banci nije išao na svjetske turneje, ipak je izveo oko 2.000 javnih šou nastupa. Osim tanga, bio je lud i za konjskim trkama, na koje je išao svakodnevno. Tu je mnogo novaca zaradio, ali i izgubio. Jednom je čak i prodao kuću, a dobivenim se novcem otišao kladiti na konje. "Tango, konjske trke i poneka žena. Ne možete uzimati život zaozbiljno. Živio sam kako sam htio. Možete živjeti ozbiljno, uz rad i poštenje, ali to nije tako zabavno. Trebate živjeti svoje snove." - govorio je Petroleo.

EL RUSITO ELÍAS (1916. - 1986.), puno ime: Elías Bosovsky (Borovsky)

Bio je jedan od najvećih nepoznatih plesača. Sin europskih imigranata, oca Rusa i majke Poljakinje, rodio se 1916. godine u Buenos Airesu. Kad mu je bilo 18 godina, prilikom izdavanja dokumenata pogreškom službenika krivo mu je upisano prezime, umjesto r upisano je s, pa je od tada službeno upisivan kao Bosovsky. Odrastao je okružen tangom. Od malena je prisustvovao svakodnevnim dugosatnim vježbama tanga koje je imao njegov stariji brat Simón, dobar plesač, sa svojim prijateljima. Elías nije bio rođen za svijet biznisa, vjere, formalnosti ili kulta novca. Njegova je religija bila tango, a u njemu je bio perfekcionist. Bio je soboslikar, majstor za sve, spretan s rukama kao što je bio i nadaren za ples. No, u stvari ga ništa drugo nije zanimalo ni privlačilo više od plesa, iako nikad nije postao profesionalni plesač. Proveo je život podučavajući grupe, profesionalne plesače, polirajući ili učeći koreografije plesače koji rade u kazalištima ili na televiziji. I sve to - zabadava! Bilo mu je oko 18 godina kad je maljao tango plesalište zvano "La Buenos Aires". Tada je napustio roditeljsku kuću te je počeo spavati na polici u garderobi navedene plesne kuće, gdje je tijekom večeri pokazivao svoje plesno umijeće. Uskoro se s njim upoznao El Tano Humberto Martucci (tano=napolitano=Napuljac), kasnije njegov šogor. Kad je vidio kako Elías pleše, sprijateljili su se, te je i on napustio roditeljsku kuću i doselio se u istu garderobu, gdje je spavao na drugoj polici. Ovi su prijatelji kasnije postali familija, oženivši sestre Feliciu ("Nilda") i Anitu ("La Gallega"), djevojke s kojima su plesali i nastupali po plesalištima. Kasnih tidesetih i ranih četrdesetih godina 20. stoljeća, El Rusito Elías, zajedno s drugim velikim milonguerima iz svoje generacije, dao je značajan doprinos razvoju plesne tehnike, s vrlo preciznim, elegantnim i "ispoliranim" stilom koji je bio rezultat godina vježbe i istraživanja. Imao je savršeni balans, i konstantno je impovizirao, bez obzira na širok repertoar figura koje je izvodio. Prezirao je one koji bi na milongi počeli izvoditi akrobacije poput onih u tango fantasiji, predstavljačkom tangu za kazališne daske, a ne za plesni podij. Posebno ga je smetalo što bi se neki razmetali takvim akrobacijama, a da prije toga nisu usvojili ni osnove držanja i plesanja na milongi. Plesao je na glazbu orkestara Zlatnog doba tanga, a pod stare je dane najviše volio Osvalda Pugliesea, a u potpunosti je odbacio glazbu Astora Piazzolle, za kojeg je opravdano smatrao da je pokvario plesni tango. Uvijek je bio siromašan, novac ga nije zanimao. Bilo mu je dovoljno da zna, i da drugi to uvažavaju, da spada u plesačku elitu. Zanimljivo je kako je El Rusito 1960. godine gotovo postao profesionalac. Bio je pozvan da nastupi s orkestrom Maria Canara (brat mnogo poznatijeg Francisca), na turneji po Latinskoj Americi. Turneja je trebala započeti nastupom u Limi, u Peruu. Bilo je to prvi put da je Elías uopće letio avionom. Svi u njegovom susjedstvu bili su ponosni zbog toga. Ali njegova sudbina nije bila da bude profesionalac: na dan kad je zakazan prvi nastup cijelo se društvo (orkestar i ostali) totalno napilo, pa su svi završili u bolnici. Ni El Rusito nije bio iznimka. Nakon toga vratili su se u Buenos Aires, a turneja je otkazana.

Umro je 1986. godine u Madridu, misleći kako je tango na zalasku kao i njegov život. No, malo nakon njegove smrti, tango je kao ptica feniks počeo svoj veliki svjetski povratak, postajući popularan baš kao i u dane njegove najveće slave.

VIRULAZO, (10.10.1926. - 2.8.1990.), pravo ime: Jorge Martín Orcaizaguirre

Porijeklom je po ocu bio Bask, a po majci Talijan. Odrastao je s djedom i bakom jer su mu se roditelji rastali ubrzo nakon što se rodio. Nadimak Virulazo dobio je kad mu je bilo 18, u svom rodnom gradu San Justu, u predgrađu Buenos Airesa. Dok je igrao tada uobičajenu kockarsku igru s kuglama neki ga je Talijan stalno bodrio: "Mandale el virulazo, mandale el virulazo" (Daj pogodi), jer je zamjenio izraz "bochazo" - pogoditi kuglom - sa virulazo. Nekoliko pesosa koje je njegov djed zaradio radeći na željeznici nije bilo dovoljno za preživljavanje, pa je Virulazo radio razne poslove da priskrbi nešto novca: bio je ulični prodavač razne robe, radio je kao čistač cipela na ulazima u kupleraje, prodavao je hot-dog, kupovao kosu u Entre Riosu da bi je prodavao tvornicama vlasulja u Buenos Airesu. Kasnije je radio kao radnik u klaonici, pa je čak postao i poslovođa te prekupac stoke. Od trinaeste je godine plesao tango po klubovima. Nastupao je kao profesionalac, nakon što je pobijedio na jednom velikom nacionalnom tango natjecanju 1952. godine, po cijeloj Argentini. Sve je zamrlo 60-tih godina, kad ih je proboj rocka na televiziji i u medijima, bacio u krizu, pa su jedva preživljavali, plešući za par novčića. - Samo Juan Carlos Copes i ja smo opstali. Boemski je život lijep, ali umirete od gladi - rekao je jednom prilikom Virulazo. Tvrdio je da je on profesionalac samo zato što je plaćen. Duboko u sebi on se uvijek osjećao kao amater, nije volio koreografije, bio je pravi milonguero, jedan od rijetkih koji su plesali tango-tango. No, nastupajući u predstavi "Tango Argentino" te na turnejama diljem svijeta, dobro je zarađivao. Tvrdio je da je samo novcem koji je zaradio na nekoliko zadnjih turneja kupio tri kuće, kamionet i dva automobila, za svoju djecu. Pred kraj se poprilično zdebljao, imao je već 128 kilograma, ali se nije brinuo: - U tamnom odijelu, s leptir mašnom u Gardelovom stilu i drugom elegantnom odjećom osjećam se olakšan za sav višak kilograma." Inače je bio dobar prijatelj s Anthonyjem Quinnom i Robertom Duvallom, a od drugih je plesača najviše cijenio Petrólea. Jednom je prilikom "otkantao" Henryja Kissingera koji je preokrenuo nebo i zemlju ne bi li mu ovaj izveo poseban show za njega u 10 sati ujutro. To je bilo u vrijeme izvođenja predstave "Tango Argentino" u New Yorku. Virulazo mu je bijesno poručio: - Recite tom starom manijaku da ako želi tango u 10 sati ujutro, bolje mu je da pleše sam. Ako me želi gledati neka dođe u kazalište. I recite mu da zabadava ne plešem nikome! - Virulazo je kao svoj zadnji veliki san istaknuo želju da umre plešući tango.

PEPITO AVELLANEDA (1930. - 1996.), pravo ime: José Domingo Monteleone

Počeo je plesati s dvanaest godina, za vrijeme karnevalskih svečanosti u Avellanedi. Preci su mu bili Talijani i Španjolci. Četrdesetih je plesao u Salonu Duca, a 1945. je imao prvi show, u Teatro Roma u Avellanedi. - Ples je za mene sve, hranim se njime. Radio sam što sam želio i što mi se najviše sviđalo i za to sam bio plaćen. To je divno. Tata je imao pizzeriju u kojoj sam radio kao prodavač, ali me je ples više zanimao. U vrijeme karnevalskih svečanosti po klubovima bi naručivali pizze, ja bih ih dostavljao, ostajao tamo plesati do jutra, a zatim se u 6 vraćao kući kako bi počeo pripremati pizze za taj dan. Tako danima uopće nisam spavao. Ponekad mi je tata znao reći: "Dođi i legni malo, odmori se, probudit ću te kasnije". Moj stari bio mi je frend, brat, sve…Ostao sam bez mame kad mi je bilo pet. Zbog toga mi je on značio sve na svijetu. No, i bez njega sam ostao tri godine kasnije, kao 18-godišnjak - rekao je u jednom intervjuu Pepito.

Isprva je plesati učio sam, korak po korak, kasnije je počeo vježbati u klubovima, gdje se vježbalo samo među muškarcima. Na tim praktikama nije bilo žena, već bi naizmjenično plesači mijenjali uloge, mušku i žensku, kako bi bolje naučili voditi ženu u plesu. - Žene uče brže od muškaraca. To je zbog toga što muškarac mora znati kako da vodi svaki korak, razmišljati o slijedećem koraku, kako voditi ženu. I to je teško. Ako napravite koreografiju, to više nije ista stvar. To je korisno za show, ali milonguero mora znati kako da vodi. Oni koji na pozornici plešu programirano kao kompjutori u stvari izvode uvježbane koreografije i ništa drugo. Ali kad dođu u plesnu dvoranu, ne znaju kako plesati. To se događa mnogim profesionalnim plesačima - rekao je Pepito, te dodao - Milonga, za mene, je moj život. Drugi su od toga napravili biznis, ali ja ne, ja sam odrastao s time. U tome je razlika. Jedni uče plesati zato da bi zaradili novac, a drugi zato jer vole plesati. Kad dođu turisti vode ih da gledaju predstavljački tango. Oni u stvari gledaju nešto što nije pravi tango. Pravi tango možete vidjeti u plesnim dvoranama.

EL PIBE PALERMO, pravo ime: José María Bańa

Rodio se u La Boci, ali je djetinjstvo proveo u Palermu (op.a: to su kvartovi u Buenos Airesu), susjedstvu tanga i milonge. I njegov je otac, "El Lecherito", bio poznati milonguero, uz "Tarilu" bio je najbolji plesač u Crespu. Od malena je uočio sinovljevu talentiranost za ples. Tako se od malena razvijao kao plesač, plešući različite stilove i ritmove, plešući na glazbu različitih orkestara na različit način. Plesao je ispočetka na milongama uokolo Palerma, "zaradivši" tada nadimke: "Tango Argentino" i "El Dividido". Svoj je premijerni show imao 1942. godine u Palermu, plešući na glazbu Ángela D'Agostina, a plesna mu je partnerica bila, a tko drugi nego već dva put dosad spomenuta, Carmen Calderón. Požnjeo je veličanstven uspjeh. Najviše je volio plesati na glazbu "Guardie Vieje" ("Stare garde"). Nastupao je u gotovo svim kinima u Buenos Airesu (bilo je uobičajeno izvođenje kratkog plesnog showa prije filmske projekcije). Kako je savršeno plesao stil "Stare garde", canyengue, tango-milongu, tango corte, salon tango i spori tango, "zaradio" je još jedan nadimak: "Kralj tanga". Pedesetih je nastupao s Carmen Calerón po cabaretima u Buenos Airesu, Bahíi Blanci, Salti, Tucumánu, Rosariu, San Juanu i Mendozi. Može ga se vidjeti u filmovima: "Del couplé al tango" s Gloriom Ugarte, "Un guapo del 900" s Alfredom Alcónom, "Cita en San Telmo" zajedno s Normom, svojom suprugom i partnericom. Glumio je i plesao u kazališnim predstavama kao što su: "Juancito de la Ribera", "Yo soy el tango", "Se viene la nueva ola", "Caramelos surtidos" itd. Često je bio i na televiziji, plešući sa svojom ženom Normom. 1975. godine su ga pozvali da se pridruži plesnoj skupini "Tango Argentino" i da putuje u Europu, ali zbog obiteljskih je obveza morao odbiti. Cijeli je život ostao vjeran tradiciji, plesnim korjenima koje je stekao uz svog oca, koji ga je i inspirirao da krene putem ove predivne umjetnosti.

ANTONIO TODARO

Kao klinac proveo je jednom cijelu noć s prijateljem koji je imao gramofon uvježbavajući ples na ulici, sve dok nije došla policija i strpala ih u zatvor. Kad je izašao, plesao je cijeli život. Jednom tango, uvijek tango. Njegova strast za tangom bila je tako jaka, njegovi osjećaji tako duboki, da nikad nije imao potrebu postati profesionalac. Kad je želio nastupiti u javnosti, plesao bi na milongi, među prijateljima, plešući sa svojom kćeri. Za mnoge je on najveći tango učitelj svih vremena. U Floresu je imao, zajedno s Raulom Bravom, tango školu tijekom 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Njegova mašta je bila bez granica. Godinama je kreirao nove korake, sekvence i figure. Znao je raditi i 12 sati dnevno, radeći uvijek samo s pojedincem ili parom. Svake je godine putovao po Europi podučavajući lokalne tango učitelje. Zajedno s Raulom Bravom najviše je utjecao na razvoj tango fantazije, predstavljačkog tanga. Todaro je inače bio partner za practicu (vježbu) Virulazu, koji je kasnije nastupao u predstavi "Tango Argentino". - Genijalnost Antonia Todara bila je u tome što je bio pravi stroj za izmišljanje i kombiniranje tango koraka, a sve se temeljilo na autentičnom tangu, na staroj školi i tangu 40-tih. On je, npr. zaslužan što smo u ples uveli giro i enrosque - rekao je u jednom intervjuu njegov najbolji učenik, Miguel Angel Zotto.

 

JUAN CARLOS COPES (rođen 31.5.1931. godine)

Zadnji od stare garde koji još uvijek pleše, nastupa i podučava argentinski tango. Obitelj mu je odredila da postane električar, ali je on početkom 50-tih počeo slijediti svoj san da postane profesionalni tango plesač. Naravno, da bi to postao bila mu je potrebna odlična partnerica, a on je želio plesati s Ńatom Rego. Ona mu je rekla neka se gubi i prvo nauči plesati. I on je to i učinio. Potom su zajedno vježbali i nastupali, ali se Ńata uskoro udala, a muž joj je zabranio dalje plesanje s Copesom. Zbog toga je on počeo plesati s njenom mlađom sestrom, Maríom, kojoj je tada bilo tek 14 godina. Svoj su prvi profesionalni nastup na velikoj pozornici imali na posljednjem koncertu Francisca Canara, oko 1955. godine. Na turneju po Europi su otišli 1958. godine, a iste su godine debitirali u njujorškoj Waldorf-Astoriji. Nastupali su i po Južnoj Americi. U svojim je koreografijama uvodio nove korake koje je sam osmislio, a mnoge od njih danas svi plešu misleći da su "stari" tango koraci. Juan Carlos Copes i María Nieves Rego su se vjenčali kad je ona postala punoljetna, ali su se nakon sedam godina rastali. Nakon rastave, dvije godine su bili potpuno odvojeni, a nakon toga su ponovno počeli zajedno nastupati. U periodu kad nije plesao s Maríom, Copes je plesao s njenom mlađom sestrom Cristinom. Tako je Copes u prvih 40 godina profesionalne karijere nastupao sa tri sestre. Koreografirao je mnoge tango predstave, a i prvu tango operu, Piazzollinu "Maríu de Buenos Aires", u kojoj su on i María bili, naravno, vodeći plesači. Juan se ponovno oženio 70-tih, za sadašnju ženu Miriam, s kojom ima dvije kćeri. Jedna od njih, Johana, počela je nastupati u njegovim predstavama 1994. godine. Copes se tada i profesionalno razišao s Maríom Nieves. Žalosno je što Carlos Saura nije uspio, iako je pokušavao, nagovoriti Maríu Nieves da otpleše "La Cumparsitu" s Copesom u filmu "Tango". Još je bila previše ljuta na Copesa zbog raskida profesionalnog partnerstva. Ali poslije su ponovno počeli nastupati zajedno. Mnogi poznati plesači započeli su svoju karijeru uz Copesa, među njima i Carlos Gavito, Pepito Avellaneda, Guillermo Merlo, Cecilia Saia, Aurora i Jorge Firpo i mnogi drugi. On je uvijek bio zahtjevan i pomalo težak, ali na gentlemanski način. Uvijek je zadovoljstvo biti u njegovom društvu, i muškarcima i ženama. Istinski je milonguero, plesao je i podučavao i onda kad su gotovo svi drugi odustali, makar bio i gladan nije odustajao od tanga. Kako bi spasio tango od zaborava, onda kad je gotovo potpuno nestao sa scene, podučavao je mlade, potpuno besplatno, i nastupao za par novčića. - Mnogi ljudi misle da su noge i stopala najvažniji za ples. Ja ne mislim tako. Mislim da sve počinje gore, u svijesti, i spušta se prema dolje, do srca. Stopala su samo posljedica - objašnjenje je koje ovaj stari Porteño daje kad objašnjava kako plesati tango.

SUVREMENI PLESAČI I UČITELJI

Od kada je tango ponovno stekao svoju svjetsku reputaciju i na velika se vrata vratio u sve svjetske metropole, uvelike je porastao i broj profesionalnih plesača i učitelja tanga. Među njima je mnogo izuzetno kvalitetnih plesača i učitelja, no, zbog ograničenosti prostora, spomenut ću samo one koji su utjecali na moj osobni plesni razvoj. Prije svega, u početku to su bili posebno obrađeni Juan Carlos Copes i María Nieves, pokojni Pepito Avellaneda, Antonio Todaro, Carlos Gavito, Osvaldo Zotto i Mora Godoy, Miguel Angel Zotto i Milena Plebs, pa Carlos Naveira, Pablo Veron i Fabián Salas. Zadnjih desetak godina na tango sceni se pojavilo i djeluje na desetke tango učitelja, a za svojih boravaka u Buenos Airesu tango sam usavršavao učeći od gotovo stotinu najboljh, od starih milonguera do mlade garde. Nabrojit ću neke od njih: Tete, El Flaco Dany, Jorge Firpo, Chiche i Marta, Facundo i Kely Posadas, Oscar Casas, Alfredo Garcia i Ana Monteagudo, Pablo Ojeda i Beatriz Romero, Lorena Ermocida (u paru sa Osvaldom Zottom), Giselle Anne (u paru s Gustavom Naveirom), Eduardo Cappussi i Mariana Flores, Claudio Gonzalez i Melina Brufman, Carolina del Rivero (u paru sa Fabijanom Salasom), Julio Balmaceda i Corina de la Rosa, Milena Plebs, Damian Essel i Nancy Louzan, Cecilia Gonzalez, Chicho Frumboli, Eugenia Parilla, Eduardo Saucedo i Marisa Quiroga, Roberto Reis i Lucila Cionci, Adrian Veredice i Alejandra Hobert, Demian Garcia i Carolina Bonaventura, "El Pulpo" Esbrez i Luiza Paes, Sergio Natario i Alejandra Arrue, Diego Riemer "El Pajaro" i Mercedes Espinel "Mecha", Enrique i Guillermo De Fazio (Los Hermanos Macana), Sebastian Arce i Mariana Montes, Claudio Fortes i Mariana Gonzalo, Pablo Villarraza i Dana Frigoli, Pablo Inza, Damian Rosenthal i Celine Ruiz, Sergio Cortazzo i Gachi Fernandez, Rodrigo Palacios i Agustina Berenstein, Facundo Gil Jauregui i Luciana Valle, Joe Corbata i Lucila Cionci, Juan Capriotti i Graciana Romeo, Gustavo Funes i Mariana Gonzalo, Gabriela Elias, Gustavo Rosas i Gisela Natoli, Laura De Altube, Mario Consiglieri i Anabella Diaz Hojman, Ezequiel Paludi i Sabrina Masso ...

Foto: Ned Sabi and Tete & Silvia , El Flaco Dany, Jorge Firpo, Chiche & Marta, Facundo & Kely, Osvaldo Zotto, Carlos Naveira, Fabian Salas, Mariano "Chicho" Frumboli , Sebastian Arce, Alejandra Arrué, Carolina Bonaventura, Cecilia Gonzales, Alejandra Hobert, Alfredo García, Ana Monteagudo, Carolina del Rivero, Claudio González & Melina Brufman, Damian Boggio, Damian Esell, Dana Frigoli, Demián García, Eduardo Cappussi, Eugenia Parilla, Gabriela Elias, Gachi Fernández & Sergio Cortazzo, Giselle Anne, Guillermo De Fazio, Jose Garofalo & Carlos Stasi, Laura De Altube, Lorena Ermocida, Luiza Paes, Mariana Flores, Milena Plebs, Nancy Louzan, Norberto El Pulpo Esbrez, Sabrina Massó & Ezequiel Paludi, Sergio Natario