Carlos Gardel
"El zorzal criollo"
by Ned Šabi
Središnja figura argentinskog tanga. Pjevač
(predivni bariton zbog kojeg ga je narodni pjevač José Betinotti prozvao
"El zorzal criollo" - "Kreolski drozd") , gitarist,
pjesnik, glumac, čovjek koji je tango predstavio Broadwayu, Europi, za većinu
"porteńa" idealan muškarac.
Carlos Gardel se rodio kao nezakonito dijete
Berte Gardés, 11. prosinca 1890. godine u Touloseu u Francuskoj. Kršten je kao
Charles Romuald Gardés. Kad je imao tek dvije godine, 1893, njegova se majka s
njim preselila u Argentinu. Volio je pjevati od malena, a kako je na taj način
mogao priskbiti i koji prijeko potrebni novčić, jer je s majkom živio u velikom
siromaštvu, na nagovor i uz podršku narodnog pjevača Joséa Betinottia počeo je
pjevati u restoranima i sličnim mjestima za sitnu lovu. S pjevačem Joséom
Razzanom koji je nastupao na sličnim mjestima (npr. café El Pelado), napravio
je 1911. godine duet pod nazivom Gardel-Razzano.
Naime, svoje je krsno ime promijenio u
Carlos Gardel jer je to zvučalo više "criollo". Slijedeće im se
godine pridružio gitarist i pjevač Francisco Martino, pa su postali trio. Iste
je godine Gardel snimio svoje prve ploče za Columbia Records. U to je vrijeme svirao
i pjevao samo narodne pjesme, još uvijek nije bio "zaražen" tangom.
Uključivanjem u grupu pjevača Saúla Salinasa, trio se 1913. godine preobrazio u
kvartet. No, kvartet nije dugo trajao. Ubrzo je otišao Salinas, nakon čega su
se nazvali "Terceto Nacional". Iste je godine otišao i Martino, pa je
od prosinca 1913. godine na dalje djelovao opet "Dúo Nacional
Gardel-Razzano". Zanimljivo je da se Gardel 1915. godine, za turneje po
Brazilu, susreo i upoznao sa svojim velikim idolom, talijanskim legendarnim
tenorom Enricom Carusom. Nažalost, iste je godine Gardela zadesila i zla kob.
Za vrijeme jedne žestoke svađe ranjen je iz pištolja, metak ga je pogodio u
pluća. To ga je za neko vrijeme odvojilo od pjevanja, no, ubrzo mu se vratio,
pjevajući s još većim žarom. Spomenuti metak ostao je u njegovom tijelu
cijeloga života, sve do njegove tragične smrti u Medelainu. 1916. je godine,
nastupajući samostalno, bez Razzana, po prvi puta javno izveo jedan tango.
Jedne je večeri u Empire teatru u Buenos Airesu premijerno
izveo "Mi noche triste" od Samuela Castriota i Pascuala Contursija.
Od tada je u svoj stalni repertoar sve više uključivao tango pjesme. Iduće je
godine snimio svoj prvi, nijemi film - "Flor de Durazno", te je sa
Razzanom otišao na turneju po Čileu. Potom su godinama nastupali u Montevideu,
Buenos Airesu i uzduž i poprijeko cijele Argentine. 1924. godine je pjevajući
na Radio LOW Gran Splendid snimao pjesme uz pratnju orkestra Francisca Canara,
a potom i Osvalda Freseda. Od 1925. je Gardel započeo solo karijeru. Pjevao je
i snimao ploče u Španjolskoj i Argentini, potom u Urugvaju i Francuskoj,
Italiji. Sredinom 1929. godine vratio se, ovjenčan već svjetskom slavom, u
Buenos Aires. S njim su slavu tada dijelili i Guillermo Desiderio Barbieri i
José María Aguilar, s kojima je tih godina zajedno nastupao. Nastupajući s obje
strane ušća rijeke Plate, on je te i iduće godine snimio mnoge ploče i kratke
glazbene filmove. Među njima su npr. kratki glazbeni filmovi snimljeni u
listopadu i studednom 1930. godine za argentinsku Cinematografíu Valle:
"Mano a mano", "Yira Yira" i "Viejo Smoking", svi
u režiji Eduarda Morere. No, već se 1930. godine vratio u Francusku, gdje je
nastupao u Parizu i Nici. Tada je snimio i film "Luces de Buenos
Aires" za French Paramount. Nakon što se nakratko vratio u Južnu Ameriku,
ponovno je od jeseni 1931. do kolovoza 1932. bio na turneji po Azurnoj obali,
Italiji, u Londonu, Parizu, Beču, Berlinu i Barceloni. Između rujna i studenog
glumio je u filmu "Esperame" za French Paramount, te, u koprodukciji
s Imperio Argentina u filmovima "La casa es seria" i "Melodia de
arrabal".
Aerodrom "Olaya Herrera" u
Medellinu, avion u kojem je poginuo Gardel
U travnju je Gardel odlučio da ode na veliku
turneju po Latinskoj Americi: počevši od Puerto Rica, pa preko Venezuele, Arube
i Curacaoa, te Kolumbije i Paname, do Kube i Meksika, ali je tragična sudbina
prekinula ovaj veliki, no ipak prekratki životni put, u plamenu sudarenih
zrakoplova na uzletištu u kolumbijskom Medellinu. Bilo je to 24. lipnja 1935.
godine.
Ni danas se sa stopostotnom sigurnošću ne
može reći tko ili što je krivac za strašnu tragediju tog kobnog jutra na
medellinskom uzletištu "Olaya Herrera". Čini se da je, ipak,
najvjerodostojnija ona koja krivnju traži u rivalitetu dviju avio tvrtki,
odnosno pilota koji su sudjelovali u nesreći.
U službenom je izvješću pisalo da je do
nesreće došlo, isključivo i jedino, zbog neobične prirodne karakteristike
odnosno pojave uobičajene na aerodromu "Olaya Herrera": radi se o
iznenadnim žestokim naletima vjetra koji rijetko traju duže od nekoliko minuta.
Jedan takav se dogodio svega desetak sekundi prije tragičnog sudara. No, kako je
teško povjerovati da bi pilot slučajno toliko izašao s poletne putanje, drugi
je avion stajao kod hangara, pojavile su se dvije neslužbene verzije nesreće.
Prema jednoj je nesreću uzrokovao rivalitet među pilotima sudarenih zrakoplova.
Prvim je zrakoplovom, onim u kojem je bio Gardel, upravljao Ernesto Samper
Mendoza, a bio je u vlasništvu kolumbijske zrakoplovne kompanije SACO (Sociedad
Aérea Colombiana). Drugim je zrakoplovom upravljao Hans Ulrich Thom, a bio je u
vlasništvu kolumbijsko-njemačke zrakoplovne kompanije SCADTA (Sociedad Colombo
Alemana de Transportes Aéreos), koja je predstavljala prodor Njemačke u Južnu
Ameriku. Druge su verzije okrivljavale za nesreću navodnu svađu između Gardela
i Le Pere (ili Gardela i Mendoze), koja je završila fatalnim hicem iz pištolja
koji je pogodio pilota u vrat.
José María Aguillar, jedan od trojice
preživjelih putnika u avionu, nikad nije volio pričati o toj temi. Ipak, godinu
dana nakon nesreće je za jedne novine izjavio da je za tragediju kriv stari
sukob odnosno svađa među pilotima, što je podržalo manje-više općeprihvaćenu
teoriju. U knjizi "Ser Gardel", objavljenoj u prosincu 1990. godine,
autorica Isabel del Valle tvrdi (na 22. str.) da je osobno od Aguilara čula da
su se Gardel i Le Pera posvađali zbog loših uvjeta na nekom koncertu, a za što
je Gardel okrivljavao Le Peru koji je bio producent. Tvrdi da je Gardel odlučio
prekinuti suradnju s Le Perom, a ovaj je, u nastupu bijesa, izvukao pištolj i
zapucao prema Gardelu. No, umjesto da metak pogodi Gardela, pogodio je pilota
Sempera, pa se zrakoplov nastavio kretati bez kontrole. Isti taj Aguilar,
navodno je plasirao i treću verziju. Nije bilo pucnjave, svi su mirno sjedili,
ali je avion bio pretovaren, što je poremetilo njegovu ravnotežu i skrenulo ga
u sudar s drugim avionom. Krilo aviona s kojim su se sudarili prodrlo je kroz
trup njihovog zrakoplova i odrubilo glave nekim putnicima, među kojima i
Gardelu. Istina je da su Gardelu obje noge bile odrubljene, a imao je i druge
smrtonosne ozljede, pa njegova agonija vjerojatno nije dugo trajala. U
liječničkom izvještaju o izvlačenju mrtvog tijela Carlosa Gardela pisalo je da
je "pronađen u ležećem položaju prignječen jednim od krila zrakoplova.
Blizu pjevača su, nagorjele po rubovima, pronađene originalne note pjesme
"Cuesta Abajo" ("Propadanje").
Sve kasnije istrage naglašavale su da je
osnovni uzrok tragedije bio rivalitet dvojice pilota. Navodno su tragovi kotača
u travi ukazivali na to da je letjelica "usmjeravala" putanju prema
drugoj letjelici, odnosno, da nije bilo kočenja, do kojeg bi sigurno došlo da
je neka prirodna pojava usmjerila letjelice jednu na drugu. Bilo je to u želji
da se "osveti" njemačkom pilotu Ulrichu Tomu koji je nekoliko dana
ranije izveo zračni manevar prilikom slijetanja kojim je zamalo
"štrajfao" Semperovu letjelicu. Sad je Semper htio izvesti sličan
manevar, ali u tome nije uspio. Tome je razlog mogao biti u njegovom neiskustvu
u upravljanju takvom vrstom letjelice (tromotorni avion) ili neki od navedenih
slučaja - nalet vjetra, pucnjava: ili u vlastitom avionu ili iz druge letjelice
(navodno je njemački kopilot kad je vidio kako jure prema njima ispalio u
bijesu ili iz straha hitac prema njima)…
Na pogrebu Carlosa Gardela u Buenos Airesu okupile su se
tisuće ljudi. I danas se na groblju Chacarita svakodnevno okupljaju njegovi
obožavatelji, a mnogi nerijetko tamo i zapjevaju neki od tango klasika, kao što
su "Madreselvas", "Esta Noche Me Emborracho", "Mi
Buenos Aires Querido"…
Pogreb velikog Gardela