"VELIKIH OSAM" TANGO ORKESTARA

Izraz "Velikih 8" upotrebljavamo za osam najvažnijih i povijesno gledano najpopularnijih tango orkestara "Zlatnog doba" (Epoca de Oro).

Francisco Canaro (26.11.1888 - 14.12.1964), nadimak: Pirincho

Veliki majstor tanga, porijeklom Urugvajac, živio je skoro cijelo stoljeće i jedini je koji je doživio sva razdoblja tanga, sve njegove uspone i padove, izuzev posljednjeg velikog svjetskog povratka. Bio je u "škvadri" s veteranima iz "Stare Garde", svirao je potom s "mladićima" iz "Zlatnog doba", doživio nastanak "Novog tanga" (Tango nuevo)… Prve je skladbe snimio još 1908. godine, a bio je jedan od najaktivnijh članova "Stare Garde". Od tog vremena snimio je mnoge hitove, npr: Pinta Brava, Matasanos, La Tablada, El Pollito, Milonga Con Variación, El Chamuyo, La Llamada, Nobleza de Arrabal, Mano Brava, Charamusca, Destellos, El Opio, Sentimento Gaucho, La última Copa, Déjame, Envidia, Se Dice de Mi, Madreselva, El Tigre Millan, sjetnih Casas Viejas, Madreselva, Poema, Yo Tambiën Sońe i Tan Solo Tú… Svakako treba spomenuti njegove izvrsne valcere, kao što su Corazon de Oro i Vibraciones de Alma, milonge poput Milonge de mis Amores, Reliquias Portenas ili Milonge Bravo. Izvrsne su mu i meni posebno drage izvedebe skladbi La Melodia de Nuestro Adios, Retintin, Duelo Criollo (pjevaGuillermo Coral - Rico)… Pokušao je uvesti novi ritam, tzv. "tangón", ali mu to baš nije klapalo. Pokušao je i s "milóngonom", varijacijom milonge kakvu je osobito volio pokojni Pepito Avellaneda, a moram priznati da se i meni poprilično sviđa. S njim su svirali mnogi izvrsni glazbenici, a uz njegov su orkestar pjevali svi najveći tango pjevači i pjevačice, među njima i Gardel, Francisco Fiorentino, Charlo, Tita Marello, Nelly Omar … Kao vođa orkestra, Pirincho (nadimak je dobio po vrsti Urugvajske ptice) je djelovao od 1916. do 1964. godine. Nastupajući prije i poslije Drugog svjetskog rata po Sjevernoj Americi, Europi i Japanu, Canaro je bio pravi svjetski ambasador tanga.

Juan D'Arienzo (14.12.1900 - 14.1.1976), nadimak: Kralj ritma (El Rey del Compas)

Velikan plesnog ritmičnog tanga, kralj milonguero stila, u pjesmama samo teški "lunfardo". S glazbom je započeo još kao klinac, jer se rodio u glazbeno nadarenoj obitelji talijanskih doseljenika. I oba brata su mu postali glazbenici. Već s 11 godina imao je dječju grupu koja je nedeljom popodne svirala za sitniš u malom kazalištu blizu zoološkog vrta u Palermu (sjeverni, bogati dio Buenos Airesa). Kao mladić je svirao s velikanom "Stare Garde", violinistom Carlosom Posadasom i pijanistom Angelom D'Agostinom. Kad im se pridružio Nicolas Verona, a dirigentsku "palicu" preuzeo pionir tanga s početka 20. stoljeća Anselmo Aieta, prozvali su se "Los Ases del Tango" (Asevi tanga). Početkom 20-tih počeo se, kao i njegov prijatelj D'Agostino, zanimati za jazz, pa je čak i osnovao band "Select Jazz Band". Na sreću po tango, 1928. je godine osnovao tango orkestar, koji je, osim izvrsnih glazbenih interpretacija i (r)evolucioniranja tango glazbe bio do kraja njegove karijere, 1976. godine, izvrsna glazbena škola za mnoge glazbenike. Iz njegove su "škole" proizašli npr. pijanisti Rodolfi Biagi i Fulvio Salamanca, a jednostvane, črvste lunfardo tekstove, koji su morali takvi biti zbog izuzetno ritmične glazbe, najbolje je izvodio pjevač Alberto Echagüe. Prvi je uveo veliki (dvanaestčlani) tango orkestar, a ritam mu je bio važniji od melodije, što ne znači da su njegove skladbe nemelodiozne. Njegova je "La Puńalada" bila prva tango ploča koja je prodana u više od milijun primjeraka, bilo je to 1950. godine. Želite li čuti pravog D'Arienza, svakako poslušajte njegove interpretacije skladbi El Baqueano, El Irresistible, Retintin, El Cencerro, La Morocha, La Cumparsita, El Puntazo (od Alejandra Junissia), La Puńalada ili milonge (con traspie) Estampa de Varon, Milonga Vieja Milonga, Milonga de Corazon, Milonga Querida. Meni osobno, jedan od najljepših valseva je D'Arienzov "Valsecito de Antes".

Carlos Di Sarli (7.1.1903 - 12.1.1960), nadimak : El Seńor del Tango

Veliki Di sarli, izvrstan pijanist, u njegovim interpretacijama prevladava melodija, romantika, ritam je tek sluga melodiji, ali nema melodije bez ritma. Samo je on znao tako kombinirati melodiju i ritam. Rodio se u Bahii Blanci, kao sin Talijana i Urugvajke. Kršten je kao Cayetano, tek kasnije je svojevoljno ime promijenio u Carlos. Prvi tango koji je komponirao je Meditacíon, oko 1919. godine, ali ga nikad nije snimio. Prve snimke datiraju iz 1929. godine, a mnoge su od njih izgorjele (originali) u podmetnutom požaru, kao i one Anibala Troila. Od mnogih njegovih izvrsno interpretiranih kompozicija, među ostalima treba istaknuti Milonguero Viejo, Bahía Blanca, Nido Gaucho, Verdemar, Otra vez Carnaval, Comme il Faut, Nueve Puntos, El Once, El Amanecer, El Cabure, Porteńo y Bailarin, El Recodo, Gracias, Whisky i svakako, A la Gran Muńecu, meni najdražu, izuzetno plesnu skladbu Jesusa Venture. Carlos di Sarli bio je zadnja puzzla tanga 40-tih, glazbenik koji predstavlja paradigmu plesnog tanga.

 

Angel Vargas i Angel D'Agostino (Vargas: 22.10.1904 - 7.7.1959, pravo ime José Angel Lomio, nadimak: El ruiseńor de las calles porteńas (Slavuj buenosaireških ulica), D'Agostino: 25.5.1900 - 16.1.1991, puno ime Angel Domingo Emilio D'Agostino)

Dva anđela, dva Angela, u povijesti tanga ostali su zapisani zajedno. Vargas je bio izuzetan pjevač, ali samo dok je komponirao i nastupao u orkestru prijatelja D'Agostina. Jedan ne bi uspio bez drugoga. Naročito su slavne njihove milonge, poput Compadreando, Entre Copa y Copa, El Porteńito, Porque Me Siento Feliz, Yo Soy del Centro… I tango skladbe postale su pravi klasici: Hotel Victoria, Café Dominguez, Tres Esquinas (isprva imenovan "Pobre Piba" - Siromašna klinka), Cantando Olvidaré, El Cocherito, Esta Noche en Buenos Aires, El Morocho y el Oriental, A Pan y Agua… Kako su D'Agostinov otac i stričevi svi bili muzičari, mali je Angel svoj prvi sastav osnovao već s 11 godina, zajedno s D'Arienzom i Bianchiem. Svirali su za sitniš u malom kazalištu blizu zoološkog vrta u Palermu (sjeverni, bogati dio Buenos Airesa). Kasnije se preselio u "Teatro Apolo", gdje je u njegovom orkestru neko vrijeme pjevala čuvena Libertad Lamarque, a plesali Casimiro "El Vasco" Ain, El Mocho i La Portugesa. Sam D'Agostino, koji je također bio dobar plesač, poslije je tvrdio da je El Mocho bio najbolji, autentični i elegantni (cajetilla) milonguero. Zbog ljubavi prema plesu (i ženama) D'Agostino je uvijek poštovao i melodiju i ritmičnost, kako bi olakšao plesanje. S Vargasom se "spojio" 1932. godine, od kada su neprekidno nastupali zajedno slijedećih 15 godina. Potom je Vargas otišao iz orkestra. Od tada više ništa nije bilo isto. Niti je zvučalo isto.

Inače je D'Agostino, osim kao izvrstan glazbenik, bio poznat i kao veliki zavodnik i kockar (pokeraš). Kako je istih nazora i životnih opredjeljenja bio i Enrique Cadícamo (1900 - 1999), poeta i pisac, njih su dvojica bili veliki prijatelji. Ta su se dvojica bohema i playboya navodno zarekla jedan drugom da se nikad neće oženiti. Tako je i bilo, sve dok se Cadícamo s preko 50 godina nije oženio za 20-godišnju djevojku. Od tada D'Agostino više nije s njim progovorio ni riječ.

Osvaldo Pugliese (2.12.1905 - 25.7.1995)

Don Osvaldo Pugliese rodio se u barriju Villa Crespo. Otac, inače radnik u tvornici obuće, bio je vrstan amaterski flautist, a Osvaldova starija braća, Vicente Salvador i Alberto Roque bili su violinisti. I mali je Osvaldo počeo svirati violinu, no, uskoro mu se više svidio pijano. Kao 15-godišnjak s prijateljima je osnovao trio koji je svirao u kavani "La Cueva del Chancho" (Prljava rupčaga), tako nazvanoj od mušterija zbog nedostatka higijene (čitaj: prljavštine) koja je u njoj vladala. Potom je svirao na bitno drukčijem mjestu, u slavnom "Café Dominguez". Kasnije se pridružio orkestru Francisca "Paquita" Bernarda, a potom je svirao s mnogim velikim imenima, kao što su Roberto Firpo, Elvino Vardaro, Pedro Maffia, Pedro Laurenz, Alfredo Gobbi, Miguel Calo i mnogi drugi. Svoj prvi veliki hit je napisao kad mu je bilo tek 16 godina, radi se o skladbi Recuerdo, jednoj od najljepših tango kompozicija uopće. Kao vođa orkestra je debitirao 1936. godine u orkestru koji je vodio zajedno s Elvinom Vardarom, a svoj je vlastiti orkestar počeo voditi 11.8.1939. te ga je vodio sve do svoje smrti 1995. godine.

Politički je bio vrlo angažiran, što u ono vrijeme u Argentini, a poglavito ako ste poput njega bili deklarirani komunist, nije baš bilo"pametno". Zbog toga je vrlo često bio zatvaran. Dok bi on bio "iza rešetki", njegov je orkestar na nastupima na klavir stavljao crveni karanfil (clavel rojo), što je nazočnima slikovito objašnjavalo gdje je vođa orkestra. Da je istinski vjerovao u propagirane političke ideale koje je zastupao dokazuje to što je uvijek, iako je on bio vođa orkestra, zahtijevao da se jednako plaća za nastup i njemu i svakom njegovom glazbeniku. Njegove su skladbe prave trominutne simfonije - najbolje od svih je združio harmoniju, ritam i melodiju. Ta je glazba idealna za salonski tango koji ima i mnoge elemente tango fantasie, zbog čega je najviše cijeni npr. Miguel Angel Zotto. Plesali ili samo slušali, sigurno ćete uživati u skladbama kao što su Recuerdo, La Yumba, Chique, La Beba, Adiós Bardi, Una Vez, Malandraca, Gallo Ciego, El Pańuelito, Mala Junta, La Mariposa, Derecho Viejo, A la Luz del Candil i neizostavno njegova obrada narodne pjesme La Tupungatina.

Ricardo Tanturi (27.1.1905 - 24.1.1973)

Tanturi je proizašao iz D'Arienzove škole tanga, njegov je ritam odlučan i dinamičan, kao stvoren za "tango orillero" (čvrsto držanje ritma uz malo plesnih elemenata). Najveći je uspjeh doživio s pjevačem Albertom Castillom te od 1943. godine s Enriqueom Camposom. Njegove su najpoznatije kompozicije Mozo Guapo, Ese Sos Vos, La Abandone y no Sabia, Al Pasar (vals)… Nikako u preslušavanju nemojte preskočiti Muńecu Bravu te Asi se Baila el Tango.

 

Miguel Caló (28.10.1907 - 24.5.1972)

Svirati je počeo s 14 godina, kad je u ruke uzeo violinu, no, nakon četiri godine zamijenio ju je za bandoneon. Isprva je svirao u orkestru Osvalda Freseda, potom s Franciscom Pracanicom, da bi napokon osnovao svoj orkestar "Las Estrellas" (Zvijezde). Svirao je diljem svijeta, a ponajviše u New Yorku i Španjolskoj. Njegov je orkestar posebno odgovarao pjevaču Raulu Beronu. Caló je osnovao čuveni duet (Enrique Mario) Francini - (Armando) Pontier, koji su njegov orkestar napustili 1945. godine. Zapamćen je po skladbama poput Jamás Retornarás, Tristezas de la Calle Corrientes, Al Compas del Corazón, Qué Te Importa Que Te Llore, El Vals Sońador, Quatro Compases, Un Crimen, Dos Fracasos, Cobrate y Dame el Vuelto, Milonga Porteńa…

Anibal Carmelo Troilo (11.7.1914 - 18.5.1975), nadimak: El Pichuco i El Gordo

Ovaj kralj bandoneona, "Debeljko" - kako su ga prozvali zbog viška kilograma, slovi za najvećeg bandoneonista svih vremena. Zbog toga njegov rođendan Argentinci slave kao "Dan bandoneona". U ovaj se instrument zaljubio kao dijete slušajući njegov zvuk koji je dopirao iz kavana u susjedstvu. Kad mu je bilo 10 godina izmolio je mamu da mu kupi bandoneon, koji je tada koštao 140 pesosa. Dobili su ga 14 rata, ali nakon četvrte rate trgovac je umro i nitko više nikad nije zatražio plaćanje ostatka. Na tom je instrumentu Troilo svirao skoro cijeli život. U mladosti je svirao u jednom ženskom orkestru, a krajem 1930. se pridružio slavnom sextetu (nažalost, nema snimljenih materijala) koji su vodili violinist Elvino Vardaro i pijanist Osvaldo Pugliese, a u sastavu su još bili bandoneonist Ciriaco Ortiz, violinist Alfredo Gobbi … Poslije je Troilo svirao u mnogim orkestrima, među kojima i onima koje su vodili Juan Maglio "Pacho", Julio de Caro, Juan D'Arienzo, Angel D'Agostino, Luis Petrucelli… Svirao je i u Orquesta Tipica Victor koji je vodio drugi veliki bandoneonist - Federico Scorticatti. Sa svojim je orkestrom Troilo snimao sve do 1971. godine, do kad je snimio ukupno 485 naslova. Jedan je od članova njegovog orkestra krajem 30-tih bio i mladi bandoneonist Astor Piazzolla. No, već nakon nekoliko su se godina razišli zbog Piazzollinog jazzerskog pristupa sviranju, pa mu je Troilo izrekao čuveno: "Pibe, eso no es tango!" (Klinjo, to nije tango). U njegove najpoznatije autorske skladbe svakako se ubrajaju: Toda Mi Vida, Barrio de Tango, Pa 'que Bailen los Muchachos, Garúa, María, Sur, Romance de Barrio, Che Bandoneón, Discepolin, Responso, Patio Mio, Una Canción, La Cantina, Desencuentro i La Última Curda. Nedostižni majstor bandoneona bio je poznat po svojoj sklonosti dobrom iću i piću, ali i po svojoj druželjubivosti. Nakon svake milonge na kojoj bi svirali, znači negdje oko pet ujutro, pozvao bi članove svog orkestra na "večeru". Tu bi se uz mezu uvijek popilo obilje vina. Troilo je posebno volio svirati Filibertov "Quejas de bandoneon". Znao bi reći da će ga svirati i kad bude odlazio na "onaj svijet". Tako je nekako i bilo. Nakon showa s plesačem Juanom Carlosom Copesom sišao je s pozornice i otišao zauvijek. Bilo je to 18.5.1975. godine.