Plesni stilovi argentinskog tanga
Ned Šabi
U Buenos Airesu kažu da ako
gledaš deset parova kako plešu tango, vidjet ćeš deset različitih stilova. Pa,
iako je činjenica da mnogi plesači razvijaju svoj vlastiti stil, još je više onih koji kopiraju i imitiraju trenutno najpopularnije stilove odnosno plesače. Tako je oduvijek bilo, pa će vjerojatno i biti. Uvriježeno mišljenje da se tango stilovi u osnovi mogu podijeliti na dva osnovna pravca, a to su Milonguero stil (ili Buenos Aires stil), te Salon(ski) stil (Tango
de Salon), u stvari je pogrešno. Svaki stil ima svoju vrstu glazbe, plesnog zagrljaja i koraka, odnosno
plesnih elemenata i tehnike plesa. Jednako je važno spomenuti i da svaki stil
nosi i svoju psihologiju ili mentalni sklop plesača. Iako se ti
"sklopovi" u ovisnosti o plesnom stilu, koji u mnogim slučajevima
postaju i životni stilovi, naizgled drastično i nepomirljivo razlikuju, mnogi
mladi plesači danas su jednako dobri i u milonguero i u salonskom stilu, a rabe
ih u ovisnosti o mjestu i vrsti glazbe. Dok je u Buenos Airesu i danas, iako sve manje, strogo
definirano koja se vrsta glazbe i koji stilovi plešu na kojem mjestu (milongi ili praktici),
u široj se svjetskoj tango zajednici ne radi tako stroga podjela, pa ne samo da
se na istoj milongi može plesati različite stilove na različitu vrstu glazbe,
već možete vidjeti i različite parove da plešu različite stilove na istu
glazbu. Naravno, tome je ponekad uzrok i njihovo neznanje ili neiskustvo. Ipak,
tango će uvijek biti tango, bez obzira na stil kojim ga plešemo. Zbog toga
mnogi plesači tanga, poglavito Argentinci, ne prihvaćaju takvu karakterizaciju
njihovog plesa. Oni jednostavno kažu da plešu tango, njihov vlastiti stil, ili
stil njihovog susjedstva ili grada u kojem žive. Svaki pravi milonguero/a pleše svoj vlastiti stil, i to je uvijek milonguero stil, bez obzira kako ga netko drugi doživljava ili naziva.
TANGO MILONGUERO
Najčešće se pleše na glazbu
koja je starija od one za Salonski tango, a može imati sporiji tempo bez
naglašenog ritma ili, što je češće, brzi ric-tic-tic ritam koji karakterizira
npr. glazbu Juana D'Arienza, Rodolfa Biagija, Ricarda Tanturija... Takva glazba
savršeno odgovara Milonguero stilu koji je, generalno govoreći, uglavnom
sjetan. Ovaj se stil lako raspoznaje već i po samom plesnom zagrljaju, koji je
vrlo blizak - muškarac nježno drži ženu priljubljenu uza svoje grudi, često su
im i lica priljubljena, a taj se položaj ne mijenja tijekom cijelog
plesa. Plesačica se privija uz plesača obgrlivši ga svojom lijevom rukom preko ramena ispruživši je dolje po njegovim leđima, a oči su joj ponekad zatvorene u potpunoj predanosti plesu. Ovakav plesni
zagrljaj Argentinci zovu "apilado". Zbog bliskog zagrljaja koraci su
vrlo mali, a za tango nuevo karakteristični pokreti kao što su gancho,
sacada i voleo, vrlo su rijetki. Za okrete i ochose u ovom je stilu potrebna
velika vještina, a najčešće se plešu cortado (odrezano, skraćeno). Jedna je od
prednosti ovog stila što treba vrlo malo mjesta za ples, pa se može plesati i u
velikoj gužvi. U Buenos Airesu uglavnom ga pleše starija tango generacija, mada
je danas stekao i novu popularnost među mnogim mlađim plesačima. Svakako treba
naglasiti da mlađi plesači koje vidimo kako plešu u Milonguero stilu, jednako
tako dobro plešu i Salonski stil, u ovisnosti o mjestu i situaciji. Tango milonguero ili milonguero
stil naziva se ponekad i apilado, café, confiteria ili jednostavno stil centra Buenos
Airesa. Plesni pravac, ronda, u ovom je stilu obavezan.
TANGO DE SALON
Salonski se tango pleše
uglavnom na glazbu Carlosa di Sarlija, Osvalda Puglieseja i drugih glazbenika
koji su preferirali izražajnost melodije uz 4x4 ritam, s mnogo sinkopiranja,
što iziskuje mnogo iznenadnih stanki u plesu uz upotrebu mnogih izražajnih
plesnih elemenata. Oni koji plešu salonski tango na glazbu Juana D'Arienza ili
Rodolfa Biagija uglavnom ignoriraju čvrsti ric-tic-tic ritam koji
kakarketrizira njihovu glazbu. Tango de salon podrazumijeva duge i elegantne
korake i velik broj ukrasa (adornos), finti (amagues), povlačenja (arrastres),
okreta (giros)… Teže se pleše u gužvama, na pretrpanim plesalištima, zahtijeva
dosta "slobodnog" prostora. Plesači se grle u otvorenom ili u
zatvorenom AV-e položaju: tijela su izravnata, ali sa laganim nagibom prema
naprijed, tako da prividno os težišta pada izvan plesača, kako je gornji dio
tijela bliži od donjeg, što nogama daje više prostora za ples, plesači
izgledaju poput slova A. Zagrljaj (abrazo) podsjeća na slovo V, jer su plesači
priljubljeni jedno uz drugo dotičući se desnim muškim i lijevim ženskim ramenom
dok su im suprotna ramena razmakunuta, otvorena. Tango de salon se pleše u zatvorenom zagrljaju, a danas je zbog privlačenja što šire publike i što šireg kruga plesača, a čemu su pridonjeli mnogi internacionalni tango učitelji, kako bi se omogućila veća sloboda u okretima i drugim kompliciranijim
plesnim elementima, uobičajeno da se zagrljaj nježno, tijekom samog plesa, mijenja u otvorenu
varijantu. No, to je ipak više svojstveno show plesačima i njihovim učenicima nego istinskim "milonguero" plesačima salonskog stila tanga. Plesni je pravac, ronda, i u ovom stilu obavezan.
TANGO ORILLERO
Orillero znači "iz
predgrađa", jer je nastao u predgrađima Buenos Airesa, kao što su
Avellaneda i Morón. Stil koji je danas ponovno aktualan u Zlatnom dobu tanga
nije bio poželjan u plesnim dvoranama Buenos Airesa. Nekad su ga plesali u
predgrađima, gdje je bilo više većih mjesta za ples, pa čak i na ulicama.
zagrljaj je isto kao i u salonskom tangu (AV-e) uz variranje otvorene i
zatvorene varijante tijekom plesa. Najveća je razlika u odnosu na tango de
salon u tome što nije nužno poštivanje ronde, plesnog pravca. Naravno, na taj se način ne može
plesati u gužvi. Danas ga, kao podvarijantu "nuevo" stila, karakterziraju brzi pokreti, "udarci"
nogama, pa čak i svojevrsne plesne akrobacije.
CANYENGUE
Prethodnik milonge, ples na
staru ritmičnu glazbu s ruralnim utjecajem iz pampa i utjecajem afro-američkih
crnačkih plesova iz 19. stoljeća. Razvio se u prvom i drugom desetljeću 20.
stoljeća. Plesao se na glazbu Stare Garde (Guardia Vieja), koja podrazumijeva
Roberta Firpa, Francisca Canara (na početku karijere), Francisca Lomuta, Juana
de Dios Filiberta, Edgarda Donata, Orquesta tipica Victor, Julia de Cara…Danas
glazbu u tom stilu svira orkestar Los Tubatango i još neki. Zagrljaj je zatvoren, ali plesači nisu izravnati, već su im koljena
malo pokleknuta, poglavito prilikom iskoračaja. Pleše se "obraz uz obraz", a "balans" ruke su ili visoko uzdignute iznad glave ili položene na muški lijevi bok. Koraci su kratki, a broj
plesnih elemenata je ograničen, što ne čudi jer su u vrijeme nastanka ovog
stila žene nosile duge i uske haljine.
TANGO FANTASIA
Tango fantasia ili tango
para export stil je koji možemo vidjeti u nekoj od tango predstava, u pravilu se
pleše na kazališnim daskama ili u cabaretima, uvijek za gledaoce, a ne za
osobno uživanje. Začetnik ovog stila, odnosno tango showa je Francisco
"Pirincho" Canaro, krajem 20-tih godina prošlog stoljeća. Najveću je
popularnost ovaj "stil" stekao krajem 80-tih i početkom 90-tih
prošlog stoljeća, poglavito s projektima kompanije Tango x2. Tango fantasia
pleše se na posebno priređene stare skladbe, ali vrlo često i na tango nuevo
glazbu Astora Piazzole i Mariana Moresa, pa čak i neke klasične komade. Plesni
pravac, ronda, uopće nije važan, a vrlo su česte i prave, manje ili više
plesne, akrobacije. Potpuno je neprimjereno, čak štoviše, bezobrazno drsko
upotrebljavati show elemente na milongi, jer ne samo da ometaju druge plesače,
već mogu dovesti i do povreda. Ovaj je hibridni stil spojio tradicionalne tango
korake sa baletom, klasičnim i suvremenim plesom, gimnastikom, plesnim figurama
klizača na ledu itd. Uglavnom, uključuje sve moguće plesne pokrete koje
koreograf ili plesač zamisle da se mogu izvesti. Pleše se u otvorenom držanju.
Tango show mogu kvalitetno plesati samo vrhunski plesači, oni kojima je to samo
pomoćno sredstvo za popularizaciju tanga, a ne osobni stil plesanja.
TANGO NUEVO
Novi tango, pleše se u
otvorenom zagrljaju kako bi se omogućile složene kretnje prilikom okreta. Poštuje
plesnu tango tadiciju, ali i uvodi nove korake, kombinacije, figure. U
glazbenom smislu radi se o avangardnom pristupu tango glazbi, koju su po
svršetku Zlatnog doba krajem 50-tih prošlog stoljeća predstavili Astor Piazzola
i Horacio Salgan. To je tango sa snažnim utjecajem jazza i klasične glazbe,
koji je prije svega namijenjen slušanju, a ne plesu. Ipak, mnogi Piazzolu rado
uvrštavaju u svoje show točke. Novi utjecaj na tango, tj. novu fuziju predstavlja spajanje tanga sa elektroničkom glazbom. Najnovije su tendencije da se tango može plesati i na neke druge glazbene izričaje, kojima je ipak karakterističan sentiment tanga. Za one koji plešu na takvu glazbu uvriježilo se reći da plešu "Neo Tango" stil. No, tango nuevo u glazbenom i plesnom smislu u stvari nije
zaseban stil, već je to pojam koji je uvijek označavao nešto novo u tangu, tj. svaka je generacija imala staru gardu i nove klince.
TANGO NUEVO MILONGUERO (SUVREMENI TANGO STILOVI ILI KAKO SE DANAS PLEŠE TANGO)
Još prije nekoliko godina, u Buenos Airesu se znalo, na milongama se pleše tradicionalni tango, milonguero. Mlađi plesači željni inovacija na takvim mjestima nisu mogli eksperimentirati, pa su se počeli okupljati na privatnim milongama/zabavama, potom na alternativnim milongama
i na kraju na praktikama, kao mjestima odnosno tango događajima koji nude veću slobodu ne samo mlađoj generaciji već svima onima koji tango doživljavaju kao život koji se razvija, kao put koji ide dalje. Danas te podjele više nisu tako čvrste, pa i na nekad tradicionalnim milongama možete vidjeti mlade milonguere, a na praktikama stare majstore. Tango je danas bogatiji i zreliji nego ikad, u svojoj punini objedinjava sve ono dobro iz prošlosti i prihvaća sve ono dobro što su donijela nova vremena. Ono što se danas rađa, posljedica je rađanja nove tango svijesti, a za mene je to jedinstveni stil koji nazivam "tango nuevo milonguero". Zašto? Zbog toga jer se